Film

Hunger, Blast! Films, 2008.
Trajanje: 91 minuta
Redatelj: Steve McQueen
Uloge: Michael Fassbender, Stuart Graham, Liam McMahon, Brian Milligan, Liam Cunningham, Helen Madden

Film je vizualno sredstvo. Moć slika koje se kreću pred našim očima je ponekad puno jača od onoga što se izgovara na ekranu. Kao redatelj koji se prvi puta primio dugometražnog filma, McQueen jako dobro shvaća vizualnu stranu filma, i uz pomoć dobrog kamermana, i šturog, ali upečatljivog scenarija stvara, tj. ponovno oživljuje jedan mali trenutak iz teške povijesti Sjeverne Irske. Film se ne služi klasičnom naracijom, niti nastoji stvoriti likove iz niza dijaloga i dugačke ekspozicije.

Na početku je napisano da se film bavi sa štrajkom glađu u zatvoru Maze, koji se odvijao tijekom 1981.g., a sve kako bi se odobrili zahtjevi zatvorenika, da im se prizna politički status.
Od strane britanske vlade su označeni kao teroristi, dok se oni smatraju borcima za pravdu – oni žele ujedinjenu Irsku, i prekid britanske vlasti. Prikazi zatvorskih ćelija, i života u zatvoru obilježavaju cijeli film. Zatvorenici sa svojim fekalijama premazuju cijele zidove, hranu i otpatke drže u kutu sobe, odbijaju se prati, i ne žele nositi službene uniforme, nego vlastitu odjeću. Pokušavaju na sve načine otežati upravljanje zatvorom, a učestala pranja ćelija, i prisilno kupanje, šišanje, i brijanje zatvorenika svakako otežavaju normalan rad zatvora.

Nakon svakog incidenta zatvorenike podvrgavaju mlaćenju, pregledavanju tjelesnih šupljina i pokušaju slomiti neposluh koji kod zatvorenika ne jenjava. Radnja se negdje nakon pola sata prebacuje na Bobbya Sandsa (Fassbender), koji se prvi podvrgava štrajku glađu, ali ne koliko se da izdržati, nego do smrti ako je potrebno. Osim njega u filmu se prikazuje jedan čuvar, koji poput robota prolazi kroz rutinu običnog života – spremanje ujutro, doručak, pregledavanje ulice i automobila, dolazak u zatvor. Tek na trenutke se budi iz svoje kome - kada mlati zatvorenike i uništava svoje šake koje svaki dan uranja u vodu. Tu su i dva zatvorenika koji dijele ćeliju, bez ikakve privatnosti, okruženi zidovima koje premazuju sa vlastitim izmetom, prepušteni frustriranim čuvarima, nastoje djelovati raspoloženo i čilo tijekom posjeta izvana.

Tri lika koji su okosnica prvih pola sata većinu vremena provode u tišini, ono što sačinjava njihov život je nemilosrdna rutina, strah, izoliranost, sa čudnim osjećajem da ni čuvar nije netko tko može izaći van i uživati u svježem zraku, normalnom životu. Negdje prije prvoga sata, Bobbya Sandsa posjećuje svećenik, a njihov dijalog (ujedno i dio filma u kojem ima najviše pričanja, i  to u jednom neprekinutom kadru) nudi dva pogleda na borbu IRA-e. Bobbya više ne zanimaju pregovori, pričanja i molbe da se nešto promijeni. Spreman je za radikalni štrajk, jer se smatra  principijelnom osobom, a tu činjenicu potvrđuje sa jednom traumatičnom pričom iz djetinjstva. 20 minuta filma u jednom kadru, sa nepomičnom kamerom i dvojicom likova koje vidimo iz profila, zvuči kao nešto što se ne može vidjeti u današnjem filmu. Scena je uspješna, intenzitet filma ne opada, a Sands dobiva trenutak predaha, cigarete od svećenika i vijesti izvana koje njemu ne znače ništa. Pristup sa pregovorima i manjim štrajkovima nije postigao ništa.

Bobby započinje sa svojim štrajkom i film zalazi, kao i do toga trenutka, u izrazito bolne detalje, prikaz raspadajućeg ljudskog tijela. Borba koja djeluje uzaludno kako Bobby Sands polako nestaje, u isto vrijeme izaziva sažaljenje u svojem medicinskom bratu, čiji bolni izrazi, dok premješta Bobbya iz kade, ili iz kreveta kako bi mu promijenio posteljinu, ne silaze sa njegovog lica. To samo pojačava ono što se odvija sa Sandsom koji na kraju filma umire. Njegov štrajk je trajao 66 dana, a nakon njega je umrlo još devetero zatvorenika. Poslije tih događaja, odobreni su svi zahtjevi, iako nisu službeno priznati kao politički zatvorenici. Film ne zauzima stranu, iako je teško ne osjetiti naklonost naspram zatvorenika. Za neke su teroristi, za neke ljudi koji se samo bore za svoja prava, ali bez obzira kako netko gleda na to, ono što proživljavaju u zatvoru se ne može nazvati ni najnižim ljudskim standardom. IRA u svojim napadima nije uspjela izbjeći civilne žrtve, što se nikako ne može proglasiti čistom, pravedničkom borbom, ali pod opresijom i bez slobode, ljudi su spremni na ekstremni pristup takvim problemima.

Ovdje je prikaz života u neljudskim uvjetima vrlo jednostavan i pozadina priče nije potrebna kako bi se uhvatila bol, samoća, izoliranost, nedostatak bilo kakvih prava, i neumoljiva borba da se postigne makar i mali pomak. Niti su svi čuvari prikazani kao hladni roboti, niti su neke akcije IRA-e, u vanjskom svijetu prikazane kao pravednička borba za ispunjenje onoga što žele. Ovo ostvarenje pokazuje osnovne ljudske emocije, i redateljevu sposobnost da sa najmirnijim scenama, poput one u kojoj se zatvorenik igra sa muhom uhvate samu bit ljudskosti, ili postupno nedostajanje iste. Odlični glumci, intenzivne scene koje je teško gledati, usredotočena režija, kamera koja iskorištava i najmanji centimetar malenih ćelija, sačinjavaju ono što ovaj film čini izuzetnim djelom vrijednim gledanja.