Film

- Gledao sam Wolverinea neki dan - veli mi prijatelj.

- Ma da? I? - upitah naivno. 

- Film je smeće - odgovori on. 

Nakon još pet minuta razgovora skužih da je čovjek pogledao workprint. I to je jedna od stvari koja mi nikad neće biti jasna. Koja je točno svrha gledanja filma kao što je Wolverine, ako gledaš workprint. Wolverine, Star Trek ili Spiderman bez efekata su kao nogometaš u invalidskim kolicima. Funkcionira, ali nema elementarnih zakonitosti igre. No, zašto uopće tolika pomama za superherojima danas?

Osvrnuo bih se tu na dvije priče koje donekle uspijevaju srušiti klasični supermit, super - ma Konzum brate, a ne heroj... Da, možda neki od Vas i pogađaju, mislim na Watchmene i Hancocka. Watchmeni su jedno od ključnih djela moderne stripovske fikcije, a strip je, kao što znamo, oduvijek bio plodno tlo za superheroje. Još od Siegela i Schustera, do Stan Leeja, superheroji su zavladali stripom, a onda su se pojavili neki novi ljudi. Ljudi kao Alan Moore ili Neil Gaiman čiji superheroji su bili cool, ali jednostavno su imali malo manje tog super moja koji je toliko aktivno neprisutan i u Austin Powersu. Dok Gaiman u kultnoj Crnoj orhideji na početku stripa ubija svoju superjunakinju, s rečenicom: "Nije ti ovo neki tamo strip, pa da sad čekam da se izvučeš iz klopke", Moore u svojim Watchmenima daje sliku svijeta na rubu apokalipse, kontrole uma na tragu Orwellovih 1984. i Životinjske farme iz koje je jedini izlaz - apokalipsa. I sad u svjetlu lokalnih izbora i nasmijanih likova s plakata koji nam svi odreda poručuju kako su baš oni super tražimo ono drugo super... Wolverine, Terminator, Star Trek, Harry Potter ili možda ipak Hellboy za one koji ne mogu pobjeći od vlastite paklene prirode. Hollywood tu ne posustaje, nego nas uporno i uspješno hrani celuloidnim proizvodima više ili manje upitne kvalitete, od kojih nas tek rijetki natjeraju da se zapitamo, zamislimo ili shvatimo kako ovaj svijet i nije najbolji od svih mogućih svjetova.

Sjećam se prošlogodišnje opreke Batman/Joker koju su Bale i Ledger tako uspješno odigrali da čisto sumnjam da im se može približiti ove godine. I na koncu nekako uvijek ljudskost pobijedi. Brodovi i ljudi, super i nesuper - ljudi. Nekako lica s plakata svašta obećavaju, Hollywood nas uči da i dalje najviše vjerujemo superherojima. Ja, ipak, čisto iz sebičnih razloga volim vjerovati da svatko superheroja nosi - u sebi.