Hipertoničnost uma

Ne razmišljam o jakni. Ne razmišljam o dugim rukavima, o snijegu, hladnoj kiši i poledici. Ovdje je toplo, uvijek i stalno. Postoje dva godišnja doba – vruće i jako vruće. Ja volim vruće. Mogao bih stalno biti u vrućem. Volim vrući tuš, volim vruće vrijeme. Pa što ako se znojim i stalno sam ljepljiv. Volim se pržiti na podnevnom, kancerogenom suncu. Ovdje je to sunce ionako drugačije, drugačije pocrniš. Nekako se ruliš poslije toga. Ne oguliš se klasično.

Falit će mi rutina u koju smo se svi ušuškali. Ujutro kad se probudim da se valjam po svoja dva spojena kreveta. Žena u dućanu koji svakodnevno posjetim već s vrata viče 'coffee and gatorade', jedino što nekad dodam je 'two coffee's', a nekad mi nema žutog gatoradea, pa uzimam neki drugi sok. Nakon što bih ispijao kavu u 'jebarniku' pregledavajući vijesti iz Hrvatske i odgovarajući na mail, među prvima bi došao tzv. 'sarđnt', a od njega bi užico drugu kavu iz dućana. Potom bi se i on sjeo, a od idućih koji bi prolazili bi užicali još pokoju kavu, možda i gatorade. Kroz sat vremena bi se već skupila masa, prošli bi dnevne aktualnosti, ako bi ih uopće bilo, a onda bi se razišli, neki na posao, neki nazad u krevet, neki na bazen, neki u saunu, neki u grad...neki tu, neki tamo...

Falit će mi taj šugavi 'amerikn brekfst', iako nikad ne doručkujem. Ovdje sam se naviknuo na hrenovke u rano jutro, s dvaput prepečenim tostom, prepečenim špekom ako si imao sreće i došao ranije na doručak, inače bi ti samo šunka ostala. Šalica prerijetke crne kave, i nekoliko čaša soka, po mogućnosti od grožda, ali ni ananas nije loš. Inače ne jedem ananas. U životu sam možda ukupno 2 ananasa pojeo. Ovdje nisam ni jednom lubenicu jeo, nego samo ananas, i paše mi za popizdit. Čak ni banane ne jedem, a inače ih volim. Ananas, to je moje tajlandsko voće. Nikakvi lychee, dragon fruit (iako je fino), papaya ili avocado, samo ananas. Ovdje sam pojeo ananasa za čitav život.

Žalim već sada što nisam vidio neke stvari koje su mi bile pred nosom jer sam to stalno odgađao govoreći da ima vremena ili da to ipak nije toliko bitno. Iako sam ispucao gigabajte slika, sad mi je žao što nisam ispucao još nekoliko gigabajta. Žao mi je što nisam završio neki tečaj, kuhanja ili masaže, makar početnog tajlandskog jezika, iako znam da ne bih ništa naučio s obzirom da je jebeno teško.

Tek sad, na kraju, su se izkristalizirale skupine ljudi koje si odgovaraju. Tek sad smo se počeli zajebavati, iako ne mogu tvrditi da to nije proizašlo upravo iz tog osjećaja zadnjih dana, pa su si ljudi dali oduška. Tek sad vidim s kime ću se družiti i u Zagrebu. Zapravo, pitam se, hoću li se s ikime družiti. Puno toga se reklo, desilo i izdogađalo. Hoće li mi netko nedostajati od tih ljudi ili je bilo dobro dok je trajalo, a sad je vrijeme da se vratimo našem starom životu?

Ne znam zašto odlazim, ne veže me ništa za Hrvatsku osim nešto sitno obitelji i prijatelja. Ne znam što me toliko veže za Tajland i ostanak. Možda situacija, više nego zemlja, možda ljudi s kojima sam bio, a ne Tajlanđani. Možda ta udaljenost, sloboda, osjećaj maturalca, a opet sve obavijeno poslom i poslovnom atmosferom, osjećajem odgovornosti i na kraju krajeva lova koju dobivaš za sve to. Vjerojatno taj konstatni muving, stalni protok ljudi, informacija, događanja. Možeš u svako doba naći nekog negdje za druženje, zajebanciju, pivu, pljugu...ili neke druge aktivnosti.

Što je u tom Tajlandu da te toliko privlači, što je u toj zemlji da te zove da ostaneš? Na odlasku možeš pustiti suzu... Jednu za sve dobre stvari koje su se desile, jednu za sve koje si trebao napraviti, jednu da ostane na zemlji, tajlandskoj zemlji, da zapamti tvoj okus jer jednog ćeš se dana vratiti, makar u posjetu, ako ne i zauvijek... Što je u tom Tajlandu? Teško je odgovoriti... Možda činjenica da ima sve što netko poželi...odnosno, svatko će pronaći sebe...na ovaj ili onaj način, a k tome, još ti je i toplo...