Hipertoničnost uma
27.10.2009 | hipertoničnost uma
Theodor D. Roosevelt, Chang
Medo je oduvijek volio biti tvoja igračka koju vadiš kad se osjećaš loše. Moš mislit... Kad bježiš u djetinjstvo gdje se osjećaš sigurno, gdje ti nitko ne može ništa. Bijeg u tvoj imaginarni svijet gdje je sve lijepo, gdje je toplo, mekano, gdje nitko drugi ne postoji i nitko ti ne može nauditi. Najdraži plišani medvjed kojeg ćeš grliti dok se ne počneš osjećati bolje. Kada će to biti? Za dan? Dva? Dva tjedna? Kako kada...
Onda dođe dan kad se sjetiš da više nisi dijete. Onda se sama sebi čudiš koji ti je k... pitaš se zašto grliš tu prašnjavu životinju koju si izvadila iz škrinje svoje povijesti. Pitaš se zašto si uopće posegnula za njom. Potom odbaciš igračku, makneš se od nje, sakriješ je i izbaciš iz svojih misli, jer što bi ljudi rekli da te vide kako grliš plišanog medvjeda. Prisiljavaš se da ne misliš na nju. Bolje je tako... Igračka ti ionako neće zamjeriti, pa to je samo plišani medo, topli, ..., onaj uz kojeg se osjećaš sigurno, bar na trenutak. Koliko si se puta već obraćala igrački? Jednom, dvaput, triput? I taj plišani medo je svaki put tamo...čeka da ga uhvatiš i počneš priču kako nešto ne valja u tvom životu. I onda grliš tog medu, misliš si kako ti je drago da ga imaš i da je uvijek tu negdje. Zapravo te iznenađuje da ga svaki put pronađeš, a on je još tu, topao i mekan, kao i nekad. Kao i svaki put...
Pa i medvjedu je dobro, tješiš se. Svako malo skineš prašinu s njega, prisloniš ga na svoje grudi, gdje uživa naslonjene glave. On tebi pozitivnu energiju, ti njemu podsjetnik da još misliš na njega. Pred medom smiješ biti ona stara, on te i vidi kad nisi ona stara, kad glumiš. Medo te ipak najbolje poznaje, pa i najduže, još dok si bila dijete. Možda si još uvijek dijete, ali pred medom to ne trebaš skrivati. Koliko je samo tvojih suza upio plišani medo? O koliko stvari si razgovarala samo sa njim?
Medo je tu da sluša. Medo je uvijek tu, zaključan u škrinjicu povijesti na koju se trudiš ne misliti. Sad si odrasla, ili barem među odraslima. Sad si među ljudima koji ne grle svoje plišane životinje iz prijašnjih dana. Medo bi te samo sputavao na tvom putu da postaneš ozbiljna žena u zagrljaju ozbiljnog muškarca koji bi ti pružio sve što poželiš, a zaboravljaš da nije medo taj koji se prvi uvijek vraća tebi. Jedino tako si i sretna, jedino ako se ispunjavaju sve tvoje želje. Medo je tu da ti pruži utjehu kad nitko drugi ne može, da bude uho kad drugo uho nije u blizini.
Nakon što jednoga dana shvatiš da i dalje ne znaš što radiš, kamo ideš i što želiš; kad padneš u jednu od depresija koje ti se u zadnje vrijeme događaju, kad ti se stvari čine besmislenima, kad misliš da si dotakla dno; kad ćeš nervozno vrtjeti po imeniku mobitela i shvatiti da su sve tvoje prijateljice negdje drugdje i nemaš s kime popričati; požurit ćeš u zagrljaj svog plišanog medvjeda, onog koji je stalno negdje, čeka da ga prisloniš na svoje grudi, a ti obgrliš najjače što možeš, onog kojem govoriš i više nego bi trebala, koji upija tvoje suze...
Pazi! Moguće da medvjeda više nema... Iako je izgledao da mu vrijeme ne može ništa, ono što se nije vidjelo, ono iznutra, je to što ga je na kraju krajeva i izjelo... A možda je medo jednostavno pronašao druge grudi na koje će prisloniti glavu...
