Klaustrofobična

U ovo suvremeno doba tehnoloških napredaka komunikacija je dovedena do vrhunca valjda. Em smo zbog mobitela dostupni u svakom trenu (pokušajte ugasiti mobitel jedan cijeli dan – ako ne dobijete napad panike, osjetit ćete veliko olakšanje), em si šaljemo mailove, em se zivkamo i šaljemo si porukice... To nas kao čini jako otuđenima jer ne gledamo sugovornika u oči, nema one prave ljudske povezanosti (kažu naši stari).

Ah, a tek ta prava komunikacija donosi muke. Budući da sam termin 'govor tijela' vuče neku seksualnu konotaciju očito je najlakše govoriti o ovoj temi kroz muško ženski odnos. Iako ne mora nužno biti tako, čak mislim da je taj neverbalni dio dosta bitan u odnosu poslodavac – zaposlenik. Ponekad mi se čini da bih se super uklopila u neandertalski način komunikacije – toljagom po glavi i bok. Čak mi se čini da bi jedna dobra šora lakše riješila neka neslaganja i rječkanja jer uglavnom zbog rječkanja i dolazi do neslaganja. Bolje da se mi lijepo potučemo nego da satima raspravljamo, razglabamo, mašemo rukama, okrećemo očima, križamo ruke na prsima i ostalo što ljudi rade u svakodnevnom životu. Al' ajd, civilizirani smo, pa to ne dolazi u obzir. Tako smo osuđeni kročiti kroz život dešifrirajući tuđe signale koji mogu biti jako zbunjujući.

Kao i mnogo toga drugog, i neverbalna komunikacija je ostatak onog životinjskog u nama. To može biti nastavak komunikacije naših davnih predaka, ali je ustvari produkt genetičkog nasljedstva i utjecaja okoline. Svaka kultura ima svoje karakteristične geste koje pripadnici usvajaju kao i ostatak baštine. O tim različitim karakteristikama bi se dalo pričati danima, a i ne bi bilo dosadno. No da ne idem preduboko jer ipak je to posao sociologa, antropologa i ostalih loga, ja ću se dotaknut onih najpoznatijih gesti. Recimo, križanje ruku na prsima. Otkad znam za sebe čitam posvuda kako je to snažan znak stvaranja barijere između sebe i sugovornika. Jebiga, kad je sugovornik očito dosadan. Ili nas zbog nekog drugog razloga njegovo društvo odbija. Treba naravno spomenuti kako je ljudima ponekad samo hladno, pa prekriže ruke.

Kontakt očima mi nije naročito zanimljiv jer samo ekstra sramežljivi ljudi ne gledaju sugovornike u oči, osim ako se radi o prijateljskim pogledima koji bi htjeli nešto više od prijateljstva. Onda ide jedan sramežljivi pogled, pa pogled u pod pa hihihi, pa trept trept i tak. Suptilno, slatko, al ne znam, nisam nekak taj tip. Al, evo, rukovanje mi je recimo zanimljivo. Imam sestričnu koja se rukuje kao da očekuje da joj poljubite dlan. Pruži ti ruku i ti si pomisliš vat d fak, kaj da sad radim s tim tvojim dlanom. Lijepo je doživjet čvrst i iskren stisak ruke uz veseli pogled u oči. Dosada se pak manifestira u ogledavanju svuda okolo samo ne u smjeru sugovornika. Pomažu sunčane naočale pa se ne kuži di gledate. Oponašanje sugovornika nam govori da nam je zanimljiv, čišćenje nevidljivih mrvica sa sebe znači da se želimo nekome svidjeti. Dodirivanje kose ili vrata znači da nam se osoba s kojom pričamo sviđa. I to je zastrašujuća istina, ruka sama poleti. Mislim, neću ja namjerno, al ruka nesvjesno krene...Ono s okrenutim koljenima prema ljudima koji su nam zanimljivi nisam nikad primjetila. Ili nisam pazila. Ili su to jednostavno sitnice koje se primjete u sekundi ili nesvjesno. 

Neverbalna komunikacija ustvari i počiva na instinktu, recimo. Možete vi riječima nekome lagati, ali držanje i stav vas otkriju. Sugovornik osjeti da nekaj ne štima. I u tome leži ljepota međuljudskih odnosa koji bi mogli biti tako prirodni i jednostavni, ali ih mi zakompliciramo. Ako se ne radi o prijevarama i laži među sugovornicima, u aktivnoj je konverzaciji ustvari ponekad teško pratiti te male signaliće, a i predetaljno analiziranje nije baš, hm, najzdravije. Iako sam ja baš takva, idem u detalje. Zbog te analize apsolutno svega iz jednog običnog singnala koji ima jedno značenje ja izvučem doktorat i nađem bar šest mogućih značenja. Opet s druge strane, draže mi je vući se za osjećajem, a to valjda i je nesvjesno kupljenje tih neverbalnih sitnica. No, nebitno...

Ono što mi je bitno je osobni prostor koji mi je svetinja. Posebni ljudi smiju ući u taj osobni prostor, ostali - molim, bar pol metra od mene. Uostalom, kak znate da se nisam najela mladog luka prije? I s pol metra vas dobro čujem i nemam potrebu biti vam bliže. Ali neki ljudi imaju tu potrebu. Osim što me automatski preplaše još me i natjeraju da budem bezobrazna jer se uglavnom odmaknem.
Ono što zahtjeva odlomak sam za sebe je posebna kategorija ljudi koje volim zvati dotakači. Pogađate o kome se radi? Znate one ljude koji stalno pipkaju... Dotaknu vas po ramenu, potapšaju po ručici, pomaze vas po leđima. Bez razloga. Ikakvog. Najčešće su to isti oni koji narušavaju osobni prostor (dobro ajd, ne nužno). Uglavnom, ti ljudi su mi najveći misterij. Čemu to? Jel to neki način stvaranja bliskosti? Jesam ja ta koja je luda pa ne volim da me se dira i pipka i sve to? Nek je to prijateljski, ali ak hoćete pipkat nekog, kupite si mačku pa ju mazite. Kužim da je drugačije s ljudima s kojima sam stvarno dobra pa ih je prirodno zagrlit. Nije ni da ću dotakača odgurnut, al ono, smiješni su mi... Da ne govorim kako je to zbunjujuće ako se radi o privlačnom primjerku suprotnog spola. Pipka on tebe, tebi se to svidi, a onda skužiš da pipka i sve ostale. Pa ne znaš jel pipka tebe drugačije nego ostale ili ustvari nisi poseban? Ah ti dotakači...

Ma, komplicirano je to. Mislim ljudi i ta komunikacija. Ak neš kažeš krivo nije dobro, ak šutiš nije dobro. Ak prekrižiš ruke nije dobro, ak okreneš očima nije dobro. Dajte mi toljagu!