Klaustrofobična

Kad sam se tek primila ovog posla, maštala sam o ovom obljetničkom danu. Činilo se nedostižno, ali evo me. Pa da se prisjetim kako je to izgledalo...
Kao nadobudna studentica nekog tamo fakulteta, kao i obično gubila sam vrijeme za kompom umjesto da radim nešto pametnije, i nabasala na stranicu StudentNeta. Regrutirali su nove članove, a ja ko vrana na nekaj kaj se blešči, di ću nego se prijavit. Urednica se brzo javila i dala mi zadatak od četiri teksta u mjesec dana. Ona to tada nije znala, ali napisala sam ih par dana prije isteka roka, hihi. Zadovoljila sam kriterije i bila pozvana na sastanak. Vau. Ono, kao, kul sam i to. Da, pa ja stalno idem na sastanke. Sastanak je bio u praktički napuštenom bircu u zabačenom predjelu centra grada. Došla sam zbunjena ne znajući što da očekujem. Druge sam gledala pokušavajući odgonetnuti pod kojim pseudonimom oni pišu. Kad je sastanak završio otišla sam doma. Ostalo je povijest. Nakon toga sam redale sve same uspješnice. Čega god bih se primila samo od sebe bi se pretvorilo u zlato. Bila to najava koncerta Josipe Lisac ili analitički osvrt na Big Brother, nije moglo biti loše (jedno oduševljeno aaaaaaaaa i euforični pljesak bih tu negdje ubacila). Nego, cut the crap, iskreno sam zadovoljna s nekolicinom tekstova.
Prvi, pod naslovom ''Prosječni hrvatski frižider'' jako je blizu onoga što ja smatram dobrim. Usto, prirastao mi je srcu i svakako ne podliježe izreci o prvim mačićima koji se bacaju u vodu. Tekstići o turističkoj animaciji, komada 2, idu u koš profesionalne deformacije. Nakon napisanih tekstova još sam dvije sezone odjenula animatorsko odijelo i da ih sad pišem bili bi potpuno drugačiji, lišeni entuzijazma i puno kritičniji. Naime, turistička animacija je super posao, ali samo za one s čeličnim živcima i one koji ne žele svoje komplekse liječiti na tuđim plećima.
Nakon solidne ''Tko je ubio Lauru Palmer?'' (time sam, sjećam se, oduševila jednu prijateljicu), stiže kontroverzni ''Klonovi napadaju''. Time sam očito prstom uprla u studente koji podliježu trendovima i zaradila pokoji negativni komentar. Na sve to opet kažem: živjele kremšnite! A ako ste od volje i pročitate tekst još jednom, vidjet ćete da ima i svojevrsnih proročanskih elemenata – naime, jastučići na ramenima ove su sezone veliki hit! To je ujedno tekst koji je dobio najviše komentara. Nikad me niste previše komentirali, a ja se nikad nisam bunila. Znam sama kaj valja, ne treba mi tuđa potvrda (je, bahatim se).
Nakon što sam otkrila svoje slabe točke u tekstu ''PMS'', jedan od dražih tekstova mi je ''Verbalno, neverbalno''. Stvarno sam uživala pišući to jer mi je tema zanimljiva, a dotakači su bili česta tema mojih tadašnjih razgovora. Jedan malo stariji ''Sezona kiselih krastavaca'', kako sam saznala od urednice, jedan je od najčitanijih. Ako možemo uopće reći najčitanijih, jer se radi o fotkama. To samo govori o vama čitateljima jer očito više volite gledati slike. Još ako se radi o zgođušnim frajerima nitko sretniji od vas. Ako ćemo iskreno taj tekst je nastao kao popunjavanje rupe jer sam ja bila na animacijskoj ''gaži'', a popis bih definitivno promijenila. Cave je jedini koji ostaje. Zauvijek. Nakon ''Verbalno, neverbalno'' lagano gubim grif, što se očituje u datumima objavljivanja. Izdvojila bih ''Video je ubio radio zvijezde'' i ''Stvari koje morate raditi umjesto učenja''.
Nakon teksta ''Ti ljudi'', zavladala je depresija (depresija, recesija, granica je tanka). Što u meni, što u tekstovima. Moja traženja i nedoumice izbijaju na površinu. Gorčina je lajt motiv, a o tome najbolje svjedoče ''Veličina je bitna'' i ova predzadnja ''Gdje su sad Biba i Pucko?''. Ne kažem da doza gorčine nije nikad postojala, ali to je jednostavno moj način izražavanja. Kraj toliko stvari koje me živciraju kak da budem kul? Pa sama vožnja tramvajem je dovoljna da na površinu izbije ono najgore u ljudima i dovoljna je inspiracija za bar dva teksta. Primjera radi, vozim se danas tramvajem, i baba se gura u mene. Mislim ja, ajd proći će dalje. Malo sutra. Baba se zguzila na moje mjesto, primila se dvjema rukama, a mene ko šiša. Tako da je mala doza cinizma kod mene uvijek dobro došla. Nego... eto, prošle tri godine od prvog teksta klaustrofobične.
Otkud uopće naziv? Klaustrofobična sam. Ne koristim liftove i izbjegavam žičaru. Davnih dana kad sam koristila solarij, bile su mi potrebne posebne pripreme. A ima veze i s onim cinizmom. Promjenilo se dosta toga u te tri godine. Što se samog StudentNeta tiče, rekla bih da žudi za novim snagama. Oni koji su krenuli munjevito isto su se tako brzo i povukli. Neke je, hvala bogu, urednica povukla. Načitala sam se svega, od ljudi koji misle da je ultra super mega uber kul stavljat tri točkice na kraju SVAKE rečenice. Pa do onih koji ekšli misle da je za tekst dovoljno pet redova. Da ne bi ispalo da se samo pravim pametna, bila je jedna cura (Tina, ako se ne varam) koja me inspirirala za tekst ''Ti ljudi'' i nju molim da se vrati. Brzo.

Evo došlo je i vrijeme je za pitanja obožavatelja. Najdraža boja mi je žuta, a ponekad i plava. Nosim cipele broj 38. Omiljeno godišnje doba mi je proljeće, a najviše volim jesti kinder pingui. Nema više pitanja...? Onda bih Vam se (čak ću vam i veliko slovo stavit) zahvalila na čitanju i dozvoli da se hvalim, ipak mi nije pedeset svaki dan! Lijepo Vas pozdravlja i do nekog čitanja u budućnosti ostavlja, odnedavno i diplomirana klaustrofobična Marty. I kako ja to volim reći, nek sila bude s vama!