Knjige
31.07.2007 | knjige
Gilbert Hernandez:Juha za slomljena srca, Matko Vladanović
Noćni klub negdje u nepoznatom Velikom gradu. Umjetnici svih vrsta, književnici, glazbenici, kritičari, porno dive, narkomani, guše se u smradu vlastitih isparavanja.
U teškom mirisu opojnih droga, psihoaktivnih supstanci, čuje se zavijanje Nico i buka Velvet Undergrounda. „For all tomorrow parties...“ U tom kaosu dekadencije, u kojem bez problema možemo pronaći obezglavljenog Morrisona, Warhola, Jodorowskog, Dalija, i hordu inih čudaka dvadesetog stoljeća, nailazimo na Israela. Tko je Israel? prolazi vam kroz glavu upravo sada. Dekadent nad dekadentima. Iz malenog mjesta zvanog Palomar negdje u Latinskoj Americi u kojem su „muškarci muškarci, a žene moraju imati smisao za humor.“ Nitko i ništa, izopćenik među izopćenicima. A opet, njegov život nam je na jednom neobično važan. Zašto? Zato jer smo ga upoznali nekoliko desetaka stranica prije tog događaja, i sada nas zanima što se dešava s našim starim poznanikom, s izgubljenim prijateljem s kojim smo nekada možda mogli ići u školu.
Veliki je to problem s Hernandezovim stripom. Problem kojeg uočava i Darko Macan u svom predgovoru. Ti likovi od papira, nepravilne i izobličene mrlje crne tinte na sjajnoj bijeloj podlozi, uvuku vam se pod kožu i od tamo ne izlaze. Luba, Carmen, Heraclio, šerif Chelo i mirijada ostalih likova koji čine malenu populaciju gradića Palomara. Nemaju super moći i nisu nadljudi. Ne spašavaju svijet od bića iz svemira i drugih dimenzija. Porađaju djecu, nešto su promiskuitetniji od prosjeka, tuguju, piju, zaboravljaju i opraštaju. Jednom riječju, ljudi su koliko god to mogu biti, osuđeni na tamnicu od papira, osuđeni na Palomar.
Kada je 1983. Gilbert Hernandez pokretao časopis Love&Rockets, ja sm se nalazio u sigurnom zaklonu majčinoga trbuha. U ovih dvadeset i nešto godina, likovi iz Palomara su odrasli, raselili se po bijelome svijetu, promijenili nekoliko zanimanja, zaljubljivali se, starili i umirali. Možda je upravo ova promjena ono što najviše privlači kod čitanja Hernandezovog stripa. Bezvremeni, vječno mladi heroji postali su zamorni i ne možemo ih više shvatiti ozbiljno. Nakon nekoliko stotina epizoda, bezbrojnih sukoba između dobra i zla, ne možemo više prihvatiti da su junaci naše mladosti ostali na istom stupnju razvoja kao i prije toliko godina kada smo ih prvi puta uzimali u ruke. Sada junake svih vrsta čitamo s nemalom dozom nostalgije, kao važan dio našeg odrastanja i poimanja svijeta. Junaci Palomara stare s nama. Ipak nešto sporije (i njihova ljudskost ima granice). Svako zatvaranje stranica ostavlja otvorenu mogućnost da ih nikada više ne vidimo. Svaka nova epizoda susret je sa izgubljenim prijateljima i očekivanje novih priča. „Trač partija“ starih poznanika.
Izdavačka kuća Marka Šunjića – „Fibra“, stupila je na naše malo tržište stripova prilično odvažno. U maloj nakladi (500 komada) svjetlo dana su ugledali neki od najboljih uradaka devete umjetnosti. Do sada, riječ je o deset svezaka (ne računajući Ken Parkere koji tek odnedavna izlaze pod etiketom ove nakladničke kuće) različitih žanrova i autorskih koncepcija. Od Spaghetti brothersa (koji su, od strane Jutarnjeg lista, bili proglašeni za najbolji strip 2006. godine) pa do Metabaruna i Presvetog srca Alexandra Jodorowskog (ovaj potonji najbolji je strip koji sam čitao u posljednih pet godina). Ono što karakterizira ovu izdavačku kuću hrabri su Šunjićevi pothvati poput ovoga u kojem se odlučio u jednom svesku objaviti sve priče iz Palomara nastale u razdoblju od 1983. – 1986. Strip je nazvan po uvodnoj priči „Juha za slomljena srca“, a biblioteka „Ljubav i rakete“ po časopisu u kojemu su priče po prvi put iašle. Zašto je riječ o hrabrom potezu?
Prilikom izdavanja undergound stripa bilo koje vrste (treba biti pošten i kazati da „Juha...“ spada upravo u ovu „nesretnu“ kategoriju) jako je teško predvidjeti kako će isti proći na tržištu. Pogotovo na tržištu ove veličine gdje su stripovski sladokusci odavno nestali ili se izgubili u krizi srednjih godina, a mlađe generacije, ako uopće zainteresirane, vječno bivaju u kroničnoj besparici. Unatoč takvom nesigurnom početku, izlazak „Juhe za slomljena srca“ pravi je događaj na ovdašnjoj strip sceni.
Premda ovaj tekst kasni za izlaskom stripa nekoliko mjeseci (sjetite se spomenute besparice) valja nakratko obrazložiti zašto je to tako. Ako pristanemo uz nazor po kojemu je u mediju stripa najvažnija informacija upravo ona vizualna, ostat ćemo malko razočarani Hernandezovim stripom. Krute linije, površno sjenčanje, slaba karakterizacija, odsutstvo proporcija, ostavljaju, najblaže rečeno, čudan dojam koji vapi za objašnjenjem. Objašnjene se nalazi u onom drugom, komplementarnom pratiocu slike – riječi. Ako je proizvodnja značenja proces koji uključuje kako i primatelja tako i referent, tada mogu reći kako praznina crteža najednom dobiva svoj smisao – svoje značenje. Netko je jednom rekao da je čitava umjetnost filma u montaži. Ni sa stripom nije drugačije. Montažu doduše moramo malo proširiti sa pukog nizanja kadrova na tekst i priču koja se odvija u pozadini, no konačni rezultat je ono što nas zanima. Hernandezova montaža u ovom smislu izvanredan je spoj lirike, epike i drame u malim crnim kućicama koje se nižu jedna za drugom i ne dopuštaju nam predah. Priče na rubu fantastike, sa socijalnim komentarom bez patetike (što je ovih dana postalo rijetkost), priče koje se odvijaju bez čitatelja koji može biti sretan što mu je uopće omogućen voajerski uvid u sve tuge i radosti malenoga Palomara.
Ako ste, čitajući ovaj tekst poželjeli saznati kako izgleda život u Palomaru, vašu znatiželju možete zadovoljiti ovdje: www.fibra.hr/Download.asp?ID=5
Što će nam „Ljubav i rakete“ donijeti u budućnosti, ostaje da se vidi.
Veliki je to problem s Hernandezovim stripom. Problem kojeg uočava i Darko Macan u svom predgovoru. Ti likovi od papira, nepravilne i izobličene mrlje crne tinte na sjajnoj bijeloj podlozi, uvuku vam se pod kožu i od tamo ne izlaze. Luba, Carmen, Heraclio, šerif Chelo i mirijada ostalih likova koji čine malenu populaciju gradića Palomara. Nemaju super moći i nisu nadljudi. Ne spašavaju svijet od bića iz svemira i drugih dimenzija. Porađaju djecu, nešto su promiskuitetniji od prosjeka, tuguju, piju, zaboravljaju i opraštaju. Jednom riječju, ljudi su koliko god to mogu biti, osuđeni na tamnicu od papira, osuđeni na Palomar.
Kada je 1983. Gilbert Hernandez pokretao časopis Love&Rockets, ja sm se nalazio u sigurnom zaklonu majčinoga trbuha. U ovih dvadeset i nešto godina, likovi iz Palomara su odrasli, raselili se po bijelome svijetu, promijenili nekoliko zanimanja, zaljubljivali se, starili i umirali. Možda je upravo ova promjena ono što najviše privlači kod čitanja Hernandezovog stripa. Bezvremeni, vječno mladi heroji postali su zamorni i ne možemo ih više shvatiti ozbiljno. Nakon nekoliko stotina epizoda, bezbrojnih sukoba između dobra i zla, ne možemo više prihvatiti da su junaci naše mladosti ostali na istom stupnju razvoja kao i prije toliko godina kada smo ih prvi puta uzimali u ruke. Sada junake svih vrsta čitamo s nemalom dozom nostalgije, kao važan dio našeg odrastanja i poimanja svijeta. Junaci Palomara stare s nama. Ipak nešto sporije (i njihova ljudskost ima granice). Svako zatvaranje stranica ostavlja otvorenu mogućnost da ih nikada više ne vidimo. Svaka nova epizoda susret je sa izgubljenim prijateljima i očekivanje novih priča. „Trač partija“ starih poznanika.
Izdavačka kuća Marka Šunjića – „Fibra“, stupila je na naše malo tržište stripova prilično odvažno. U maloj nakladi (500 komada) svjetlo dana su ugledali neki od najboljih uradaka devete umjetnosti. Do sada, riječ je o deset svezaka (ne računajući Ken Parkere koji tek odnedavna izlaze pod etiketom ove nakladničke kuće) različitih žanrova i autorskih koncepcija. Od Spaghetti brothersa (koji su, od strane Jutarnjeg lista, bili proglašeni za najbolji strip 2006. godine) pa do Metabaruna i Presvetog srca Alexandra Jodorowskog (ovaj potonji najbolji je strip koji sam čitao u posljednih pet godina). Ono što karakterizira ovu izdavačku kuću hrabri su Šunjićevi pothvati poput ovoga u kojem se odlučio u jednom svesku objaviti sve priče iz Palomara nastale u razdoblju od 1983. – 1986. Strip je nazvan po uvodnoj priči „Juha za slomljena srca“, a biblioteka „Ljubav i rakete“ po časopisu u kojemu su priče po prvi put iašle. Zašto je riječ o hrabrom potezu?
Prilikom izdavanja undergound stripa bilo koje vrste (treba biti pošten i kazati da „Juha...“ spada upravo u ovu „nesretnu“ kategoriju) jako je teško predvidjeti kako će isti proći na tržištu. Pogotovo na tržištu ove veličine gdje su stripovski sladokusci odavno nestali ili se izgubili u krizi srednjih godina, a mlađe generacije, ako uopće zainteresirane, vječno bivaju u kroničnoj besparici. Unatoč takvom nesigurnom početku, izlazak „Juhe za slomljena srca“ pravi je događaj na ovdašnjoj strip sceni.
Premda ovaj tekst kasni za izlaskom stripa nekoliko mjeseci (sjetite se spomenute besparice) valja nakratko obrazložiti zašto je to tako. Ako pristanemo uz nazor po kojemu je u mediju stripa najvažnija informacija upravo ona vizualna, ostat ćemo malko razočarani Hernandezovim stripom. Krute linije, površno sjenčanje, slaba karakterizacija, odsutstvo proporcija, ostavljaju, najblaže rečeno, čudan dojam koji vapi za objašnjenjem. Objašnjene se nalazi u onom drugom, komplementarnom pratiocu slike – riječi. Ako je proizvodnja značenja proces koji uključuje kako i primatelja tako i referent, tada mogu reći kako praznina crteža najednom dobiva svoj smisao – svoje značenje. Netko je jednom rekao da je čitava umjetnost filma u montaži. Ni sa stripom nije drugačije. Montažu doduše moramo malo proširiti sa pukog nizanja kadrova na tekst i priču koja se odvija u pozadini, no konačni rezultat je ono što nas zanima. Hernandezova montaža u ovom smislu izvanredan je spoj lirike, epike i drame u malim crnim kućicama koje se nižu jedna za drugom i ne dopuštaju nam predah. Priče na rubu fantastike, sa socijalnim komentarom bez patetike (što je ovih dana postalo rijetkost), priče koje se odvijaju bez čitatelja koji može biti sretan što mu je uopće omogućen voajerski uvid u sve tuge i radosti malenoga Palomara.
Ako ste, čitajući ovaj tekst poželjeli saznati kako izgleda život u Palomaru, vašu znatiželju možete zadovoljiti ovdje: www.fibra.hr/Download.asp?ID=5
Što će nam „Ljubav i rakete“ donijeti u budućnosti, ostaje da se vidi.
Izdavač: Fibra
Cijena: 160 kuna
