Knjige

I heard the sound of a thunder, it roared out a warnin',
Heard the roar of a wave that could drown the whole world,
Heard one hundred drummers whose hands were a-blazin',
Heard ten thousand whisperin' and nobody listenin',
Heard one person starve, I heard many people laughin',
Heard the song of a poet who died in the gutter,
Heard the sound of a clown who cried in the alley
 
Svaki pisac koji se prihvati rata kao vlastite teme, zalazi na opasno područje. Postoje tisuće načina na koje se može pisati o ratu, a niti jedan od njih ne može izreći čitavu stvarnost. Na ovom polju, jeziku je dosuđen muk. Taj, prvenstveno dijalogu okrenuti instrument, prelazi u ekskluzivnu monološku svijest koja se zatvara u vlastitom univerzumu, a sve priče koje iz nje potom nastanu, nose sa sobom trajnu osobinu nedovršenosti. Ova samoća jezika činjenica je koju svaki pisac pokušava prevladati kada piše o ratu.
Samo su dvije stvari u životu sigurne, reći će cinik – porez i smrt. Smrt, kao neizbježna posljedica rata, nepregledno je područje na kojemu se lome učena koplja teologije, filozofije, misticizma svih vrsta i moderne, empirijske znanosti. Oni koji su prisiljeni sudjelovati u svijetu kojim dominira smrt, nemaju vremena za ovu vrstu dokonih naklapanja. Njihova nezahvalana pozicija, pozicija je nijemih promatrača.

Aleksandra Kardum svjesna je svoje pozicije pisca pripovjedača koja je smješta van samoga zbivanja. Stoga ona preuzima ulogu pisca promatrača. Ono što je čini različitom od pukog historiografa koji (pre)ispisuje povijest slijedom jezičnih svjedočanstava zapisanih na pergameni, predmet je i način njena promatranja.
Aleksandra Kardum promatra svoje likove poput kakvog zanesenjaka. Svaki emotivni trenutak je zabilježen, nijedan pokret ne može promaknuti njenom oku, a kada je priča primora da napusti nekog od njih, tada to čini nevoljko i brzo im se vraća. Opsežna analliza ljudskih sudbina dodirnutih ratom, i njoj pripadajući humanistički osvrti o prirodi vremena (povijesti) i ljudi, ne zanima Aleksandru Kardum. Njen prostor je zatvoren i skučen. Topos bolnice u kojemu se liječe rane izazvane bolešću koja se odvija vani. Ovaj je prostor malen i gotovo nezamjetan u općoj pustoši koja ga okružuje. Likovi Aleksandre Kardum unatoč tome pokušavaju stići do njega, do simboličnog izliječenja, hodajući kilometrima tamo i natrag po negostoljubivim predjelima. Bolnica je poprište sukoba između domaćina i Drugog te mjesto na kojemu dolazi do dijaloga. Dijalog transformira i budi njegove sudionike, a tek ta transformacija čini ih sposobnima za život koji se odvija vani.

Kardum na ovom mjestu sukobljava život i filozofiju. Stranac koji dolazi u zaraćenu Bosnu (predstavnik zapadne vjere u Razum) doživljava svoj prvi susret sa polazištem svake filozofije, sa životnim praxisom, mudrošću koja je proizašla iz iskustva svijeta. To je susret koji zauvijek mijenja Stranca. Ratio Zapada mora zamuknuti pred pukom pojavnošću bola. Stvarna patnja nosi sa sobom samo dvije mogućnosti – bijeg ili ostanak. Ostanak sa sobom povlači balansiranje u svijetu na granici sna.
Snovitost Bosne 1997. godine (kada su ratni ožiljci tek počeli zacjelivati), njeno opustošeno tijelo bez kuća i mračne legende koje su se hranile strahovima njenih žitelja od četrdeset i pete naovamo, pokazatelj je kolektivnog sna kojeg sniju njeni stanovnici i pridošlice. San o pravednosti, o redu, nevin san dvanaestogodišnje djevojčice, sve su to snovi iz kojih spavači bivaju naprasno probuđeni. Utoliko naslovno pitanje „Spavaš li?“ nije samo rečenica koju jedan lik izgovara drugome, već je riječ o pitanju upravljenom čitalačkoj svijesti pomoću kojega se ova mora suočiti sa postavljenim problemom. Problem nije nimalo lagan niti jednostavno riješiv. Problem ravnoteže između imaginarnog i stvarnog, problem podnošenja stvarnosti, problem opravdanja i problem prihvaćanja. Židovski pisci i filozofi nakon drugog svjetskog rata nisu mogli prihvatiti svijet koji se opirao svakom opisu. Šutnja koja je uslijedila upozorila je na kolektivan san koje čovječanstvo sanja i potrebu za buđenjem.

Aleksandra Kardum nije napisala roman koji bi se kritički odnosio spram svijeta i vijeka. Barem ne na onaj način na koji smo navikli proučavajući desetljeća literature. Njen roman je anatomija straha koji upravlja njenim likovima, straha koji paralizira i ostavlja rane otvorenima i podložnima infekciji.
Ciklička vizija povijesti, o kojoj govori i Jurica Pavičić u svojem pogovoru knjizi, upravlja romanesknom strukturom ovoga romana. Sve se ponavlja i sve je povezano. Mogućnost promjene je otvorena, a staza koja vodi do nje ostavljena je na korištenje kako likovima tako i čitatelju.
U suvremenoj hrvatskoj prozi suočili smo se sa brojnim ratnim svjedočanstvima. Dok je većina njih voljela naglašavati poziciju sudionika (koja je kupovala vjerodostojnost) koji bi tada ispričao svoju više ili manje zanimljivu pripovijest, roman „Spavaš li?“ ne služi se takvim trikovima. Njegova snaga, ako mi dopustite da se poslužim tom riječju, ne izvire iz njegove priče. Sama priča spora je i razvučena te ne zadržava pozornost čitatelja. Nema napetih situacija, scena prožetih adrenalinom, visoko-moralnih patetičnih monologa ili cinične groteske koja bi služila tome da se sroza ono što se opire srozavanju. Iz pozicije priče, ovaj je roman vrlo nezahvalan za čitateljevu perspektivu.
Ono što on nudi više je od priče. Jezik se ovdje približava slici, a roman neprimjetno odmiče prema dvjestotinjak stranica dugačkoj poemi. Zaista, što nam ostaje kada priča zamukne? Odgovor je jednostavan – poezija.
 
 
Ocjena: 7/10
Cijena: 100 kuna
Izdavač: Disput, 2007.