Knjige

Biblioteka „Na tragu klasika“, izdavačke kuće Disput sa urednicom Irenom Lukšić, ove je godine dobila Kiklopa za najbolju biblioteku. Zašto im je ista promakla i prošle godine pitanje je na koje mogu odgovoriti samo veliki umovi koji kreiraju hrvatsku književnu scenu i pravila nagradnih igara. Bilo kako bilo, „Na tragu klasika“ donosi suvremene autore svih naroda i narodnosti čiji se izričaj ne može olako pripisati nekoj od žanrovskih kategorija. Zbog same raznolikosti naslova unutar ove biblioteke (premda se neki autori pojavljuju više outa), svaki ljubitelj književnosti biti će u stanju pronaći nešto za sebe. Onima koje zanima presjek suvremene književnosti izvan teorijskih naklapanja, biblioteka će poslužiti kao dobro početno polazište. Svojim minimalističkim dizajnom, koji je još uvijek za nekoliko razina bolji od dizajna većine VBZ-ovih knjiga, mekanim koricama i stranicama poveznim ljepilom, biblioteka svjedoči kako joj nije namjera da ukrašava bibliofilske police već da bude čitana – u tramvaju, na placu ili u šetnji gradom. No, daleko od toga da bi naslovi podržavali takvo, površno čitanje. Pred nama je Veličanstveni san o nebu.

Ako bi koji manijak krenuo u iščitavanje ove zbirke priča s komparativnom namjerom i metodom, susreo bi se sa nepreglednim mnoštvom tekstova koji odreda opisuju život malih ljudi u zabitim američkim krajevima, život onih koji spajaju kraj s krajem i koje američki san iz nekog razloga uporno zaobilazi. Čak i ako nemamo na umu bilo kakvo uspoređivanje neke se reference i stilovi automatski nameću. Čitajući Sheparda, u sjećanje se priziva Isusov sin Denisa Johnsona, kao i stihovi ranoga Dylana (Boba) i Toma Waitsa. Egzistirajući na granici svijeta kakvog su obilježili i definirali ovi autori, Shepardovi likovi pokušavaju pronaći vlastito mjesto. Njihova metoda je jednostavna – proživjeti život korak po korak, kako već nadolazi. Shepard preispituje i preispisuje ikonične simbole američke kulture dvadesetoga stoljeća, upriličuje prvi susret između starih nositelja povijesti (poput ostataka berlinskoga zida) i novih naraštaja koji će imati zadaću da stvaraju nove svjetove. Shepardovo istraživanje ovoga susreta nije uvijek plodonosno, i njegovi se likovi često nalaze u nedoumici. Pravilne metode nema niti je sugerirana od strane autora. Shepard je u svojim pričama nenametljivi kroničar, osoba sposobna promatrati trenutak vremena bez želje za tumačenjem istoga.

Shepardova se kratka priča uvelike približava poeziji. Svojim rudimentarnim stilom, kratkim, eliptičnim rečenicama i meditativnim razmatranjima koja prožimaju sve njegove likove. Glavno obilježje kratke priče – naracija, ostaje po strani gotovo zanemarena. Shepard ne uspijeva održati razinu kvalitete kod svih priča u ovoj zbirci, što bi moglo navesti na zaključak kako i sama zbirka nije promišljena do kraja, Štoviše, neke priče svojom naivnošću odskaču iz cjelokupnoga korpusa, te se s pravom nameće pitanje kako bi Veličanstveni san o Nebu izgledao bez njih. Čovjek u godinama, glumac, roker i pripovjedač, postaje kroničar vlastitoga vremena, vremena koje ga je u mnogim segmentima preteklo, vremena čije protagoniste više ne razumije. Dok bi francuski književnici već odavno zapali u egzistencijalističku paradigmu, bježeći putevima jezika iz svijeta kojih ih okružuje, Shepard se odlučuje za ulogu aktivnoga kroničara. U naslovnoj priči gotovo proročki objavljuje rasap sigurnosnih mjesta. Skrivanje za njegove likove nije moguće, a čak se i ustaljenosti svakodnevnice može dogoditi promjena. San o Nebu, o atemporalnom mjestu blaženstva, biva destruiran i Nebo zaposjedaju djelatni čimbenici koji ga preispisuju.

Premda mu je pozicija kroničarska, zapanjuje Shepardova neangažiranost. Nevoljko pristupa društvenom komentaru, a kada to i čini, tada ne koristi polemički stil popularan u američkoj književnosti u posljednje vrijeme, već se oslanja na insinuaciju, suptilni komentar koji će razumjeti oni koji ga i trebaju razumjeti. Posljedica takvih postupaka jest svojevrsna narcisoidnost čitave zbirke. Premda teoretski usmjeren prema vani (kao promatrač i komentator), pripovijedni glas ovih priča okrenut je prema unutra - poput velikog solilokvija, razgovora autora sa samim sobom (i nekolicinom bliskih prijatelja).

Ipak, čak i oni slučajni čitači koji nalete na ovu zbirku priča neće ostati razočarani. U njoj nema zaglušne buke sjevernoameričkog kontinenta niti blještavila potrošačke nacije. Shepardova Amerika, meditativni je prostor koji se tek ovlaš preklapa sa realnim lokalitetima. U preslikavanju vanjskoga svijeta Sheparda ne zanimaju imena ni izlged likova i stvari već njihova funkcija u poetičkom rasvjetljavanju jednoga doba i vremena. Ipak, Shepard nije metafizika, tako će i oni koji od filozofskog diskursa bježe kao vrag od tamjana moći doći na svoje, ne propuštajući ništa od slojevitosti ove zbirke.

Koliko god ovakvo pričanje o Americi (glavnom krivcu za sve u posljednje vrijeme) bilo demode ovih dana – Shepardova zbirka pokazuje kako se Sjeverna Amerika ni u kojem slučaju ne može jdnoznačno odrediti niti svesti na nekoliko zajedničkih nazivnika (u političko-etičkom smislu). Shepardova mitologija pokušava pokazati kako je i drugačiji svijet moguć, no u zaglušujućoj buci dominantnih strujanja (koja su uglavnom na ovaj ili onaj način politička), riskira da prođe nezapaženo.

Bilo kako bilo, izdavačka kuća Disput odgovorna je za još jednu izvrsnu knjigu na hrvatskom tržištu, knjigu za sve one umorne od velikih riječi i velikih ideologija.

Ocjena: 7/10
Izdavač: Disput (www.disput.hr), 2007.
Cijena: 100 kuna