Knjige

Na prvoj se stranici, prije samog početka čitanja, ova knjiga samoodređuje kao SF roman. Odgovoriti na pitanje zašto to čini, značilo bi dodatno produbiti odnos između razumijevanja književnosti i razumijevanja žanrovske književnosti. Odrediti na početku sebe kao pripadnika nekog žanra (bez obzira da li istom pripada ili ne, obzirom na brojne koncepte istog koji se mogu naći po časopisima i internetu), znači uputiti poruku potencijalnom čitatelju – poruku koja otprilike glasi – "Među mojim stranicama naći ćeš što želiš, stoga me uzmi" – a ono što naš ciljani čitatelj želi, očito bi bio SF. Dakako, ona grana SF poklonika koja se napaja novostima iz tehnološkog univerzuma bila bi ovom knjigom duboko razočarana i vjerojatno bi je svrstala među nusprodukte žanrovske književnosti, ona pak grana, koja svoje razumijevanje SF-a temelji na spekulaciji, bila bi ponešto zadovoljnija. Ono što "Dobitnik" nudi, svojevrsna je kombinacija autoterapije i spekulativne fikcije koja o sadašnjici progovara kroz prizmu budućnosti.

Zadržimo se još malo na početnoj odrednici i pitanju da li nam je ona potrebna? Književne predrasude nisu ništa manje utjecajne od onih rasnih ili klasnih, premda su ove prve ponešto bezopasnije. Tako se naša fraza s početka knjige – SF roman – pretvara ne samo u signal ljubiteljima žanra, već i u signal onima koji dotični žanr ne mogu ni smisliti. Za pretpostaviti je kako će "Dobitnik" zbog takvog samoodređenja izgubiti pokojeg čitatelja čisto zbog toga što je ovaj imao prethodna loša iskustva sa žanrom. No to je već pitanje uredničke i marketinške politike koja sa samim sadržajem knjige i nema velike veze no koja služi kao dobar primjer (neopravdanog) statusa žanrovske književnosti. Ako bi isticanje svoga statusa bio nepovoljan marketinški potez tada njegove razloge možemo potražiti u poetičkim načelima, koja su valjda zahtijevala takvu oznaku. Nije posve jasno kakva bi to poetička načela bila, tj. što nam oznaka 'SF roman' govori o odnosu samog romana naspram izvantekstualne stvarnosti. Znači li ta oznaka više ili manje fikcije, veće ili manje prisvajanje istine od oznake 'roman' ili je pak riječ o pukoj nomenklaturi kojom bi se ovaj roman svrstao u sustav književnih žanrova (nomenklaturi bez hijerarhijskog vrednovanja). Što god od toga bilo, implicitna je pretpostavka kako bi takva oznaka trebala nešto sugerirati čitatelju. No, sada više neću pričati o razlici između čitateljskih očekivanja i ponuđenog teksta, već ću prijeći na sam roman. Što nam "Dobitnik" nudi?

Kako sam već rekao, "Dobitnik" je kombinacija autorove autoterapije i spekulativnog, anti-utopijskog romana, nastao iz revolta prema kapitalističkom potrošačkom mentalitetu današnjice. Izraz anti-utopija ovdje bi trebalo pozornije promotriti. Napadi na utopijske projekte u tradiciji svjetske literature brojni su i uglavnom svima poznati (barem na razini kviz-znanja). Tematska im je preokupacija dovođenje do apsurda posljedica nekog od utopijskih projekata, te uz pomoć tog istog apsurda pokazati besmisao pozitivne utopije, koja se uvijek iznova p(r)okazuje kao nešto strano ljudskom razumu u njegovoj common sense varijanti. Utoliko je anti-utopija svojevrstan modernistički, uglavnom liberalistički, projekt koji želi pokazati neodrživost apstraktnih društvenih eksperimenata ako isti nisu bazirani na razumu kao ideji vodilji ili na nekoj od humanističkih doktrina. Utopija koja se kritizira u "Dobitniku" toliko je nakaradna da ju je teško zamisliti kao jedan od realnih ciljeva kojemu bi čovječanstvo uopće htjelo težiti.

Riječ je o parodiji besklasnog društva koja je opreku između radnika i konzumenta poništila ukidajući radnika. Slijedeći kakvu marksističku pretpostavku o ukidanju rada, dalo bi se narobiti nekoliko stotina stranica nove političke filozofije i njezinih posljedica. No "Dobitnika" ne zanima politički diskurs niti mu je namjera postati ideologom novog beskslassnog društva. Pitanje koje zanima Sanshala puno je "prizemnije". U univerzumu u kojem su svi reducirani na potrošače čija se volja i ukusi nemilice bombardiraju od strane agresivnih reklamnih kampanja (a uz pomoć visoke tehnologije u svijetu budućnosti ova agresivnost ide do krajnih granica apsurda), u svijetu u kojemu je udovoljavanje vlastitim željama i prohtjevima jedina ideologija koja se dosljedno slijedi, kako je moguć ikakav otpor. Antikapitalistički revolucionari više ne mašu kalašnjikovima niti pjevaju Internacionalu, a bome se ni Lenjin ne nazire u masama, već su protjerani u zadimljene birtije (koje ne haju za fašističke zakone o nepušenju), gledani podozrivim okom i okarakterizirani kao neuračunljivi čudaci, psihološki nestabilne individue čiji romantični idealizam prijeti ustavnome poretku. Ovdje nailazimo na značajnu razliku između ove i prijašnjih utopija. Dok su vođe novih poredaka u prošlosti agresivno gušili svoje kritičare, vodeći se utilitarističkom ideologijom najvećih brojeva, konzumeristička utopija ne guši svoje protivnike kakvom formom represivnog aparata. Represija se odvija na mnogo suptilniji način – uskraćivanjem medijskog prostora. U medijskoj buci reklama i televizijskih parola državne uprave, glas kritičara je tek niska i neprimjetna frekvencija bez velike važnosti. To čak nije ni ona Ivanova pozicija glasa koji viče u pustinji već je to pozicija glasa koji citira Kanta na sjeveru Dinamovog stadiona za vrijeme utakmice.

Romantični idealizam anti-konzumenata osuđen je na egzodus u egoztične zemlje, izvan kontrole korpo-država, a sudbina pojedinca u globalnim razmjerima i nije toliko bitna.

"Dobitnik" samo skicira ove probleme ne zadržavajući se na njima odveć temeljito niti iscrpno. Sanshalu je daleko više stalo parodirati do krajnjih granica pretpostavljeni sistem nego ga argumenitrano denuncirati. Romantizam se glavnih neprijatelja tako uzima zdravo za gotovo, kao vrijednost po sebi, vrijdnost kojoj ne treba metafizički backrground, a da bi bila prihvatljiva na svim mjestima i u svim vremenima.

"Dobitnik" se sastoji od dva dijela, od kojih je ovaj o kome je bilo riječi onaj spekulativni. Drugi je dio prizemljen, ukotvljen u "našu realnost" i simulacija je autoterapeutskog procesa kojeg provodi glavni lik. Kada ova autoterapija ode predaleko i prekrši norme društevno poželjnog ponašanja, tada se i u stvarnosti pokazuje represivni element, koji, za razliku od naprednog svijeta budućnosti, ovaj put reagira dobrom, starom, balkanskom silom. Zanimljiva je konzekvenca koja se može izvući iz ovoga dijela romana, no za nju će mi trebati mala digresija.

Zanimanje pisac odavno je, ako je to ikada i bilo, izgubilo status prestižnog, poštovanog zanimanja (kao i zanimanje filozofa). Premda će se svaka kulturna politika rado ponositi svojim piscima gurajući ih pred oči stranim delegacijama, citirajući njihove radove na skupovima penzionera, i dodjeljujući im pokoje priiznanje za dugogodišnji rad, na pisce će se i dalje gledati kao na subverzivne, antisocijalne elemente koji žive od državnih jasala, i čije će se pisanje tolerirati sve do onog trenutka dok ono ne postane antisocijalno. Kada se pisanje pretvori u opsesiju, a pisac počne predstavljati prijetnju turističkoj sezoni (kao što se to događa u romanu), tada će se integritet istog s lakoćom dovesti u pitanje pametnim riječima kakvog psihologa ili psihijatra. Pisac unutar "Dobitnika" osjetio je to na svojoj koži, a njegova projekcija sumorne, apsurdne budućnosti, utjelovljenje je njegovih strahova iz sadašnjosti.

"Dobitnik" je prilično zanimljiv i duhovit roman koji svojim prikazom vlastitog vremena daleko nadilazi mnoge napise koji se pod tom oznakom nađu na policama knjižara. Premda mu je stil ponekad prebanalan i premda mu se može zamjeriti nedostatak adekvatnog rješenja prezentiranim problemima (ako bijeg ne uzimate kao plauzibilno rješenje), ostaje zanimljivo štivo koje bi valjalo pročitati, ako ni zbog čega, a ono da se podsjetimo kako se može pisati i drugačije.

Izdavač: Slovo, 2008. (www.slovo-ito.hr)

Cijena: 130 kuna