Knjige
07.02.2010 | knjige
Nadežda Čačinović - Zašto čitati filozofe, Matko Vladanović
Pitanje iz naslova postalo je aktualnije nakon nedavno završenih studentskih prosvjeda. Dok su se, s jedne strane, studenti borili za pravo na kritičkog razumijevanja stvarnosti i ponašanje u skladu s određenim skupom ideala (pri čemu možemo reći kako su barem donekle slijedili Kantova razmišljanja o "treba da"), dotle su opozicijski glasovi ustrajali na prizemnoj ekonomskoj računici i održavanju statusa quo između sudionika tržišta "znanja". Dakako, rasprava o znanju (pri čemu valja napomenuti sjajno predavanje Borislava Mikulića koji je suprotstavio temeljnu sokratovsku tezu "znam da ništa ne znam" sa dominantom slikom znanja kakvu posjeduje akademska suvremenost o čemu još piše i Liesmann) koja se pri tom provela nije mogla biti dovršena. Ne zbog toga što protivnička strana ne bi bila u stanju shvatiti iznešene argumente, već zbog toga što su istima jezik i pojmovi filozofije potpuna nepoznanica te im zbog toga isti ne predstavljaju ništa više od prosječnog razgovora o politici u kolodvorskoj birtiji. Odgovor na pitanje "zašto čitati filozofe?" trebao bi stoga pokazati mogućnost filozofije da kao ravnopravna uđe među vladajuće slike o svijetu, bilo one znanstveno-tehnološke naravi (fizika, molekularna biologija, nanotehnologije, kemija i medicina) bilo one teorijske (psihologija, matematika, sociologija, teorija informacija). Problem sa knjigom Nadežde Čačinović leži u tome što ona to ne čini.
Pedesetak tekstova o filozofima i njihovim djelima pisano je novinskim jezikom primjerenijem kakvom nedjeljnom prilogu u dnevnim novinama nego ozbiljnoj raspravi. Nema u njima niti želje za polemikom niti dosljedno provedenog didaktičkog pristupa koji bi strancima u diskursu trebao olakšati razumijevanje. Premda se Čačinović suzdržava od povlačenja u tekst, premda izbjegava napuniti rječnik terminologijom, ipak joj se povremeno potkradu paragrafi koji će se onima, bez prethodnog upoznavanja s filozofijom i njenim diskursom, učiniti kao neobična mutljavina pseudo-latinskih izraza bez pravog sadržaja. Trebamo se stoga upitati, za koga je pisana ova knjiga? Studenti filozofije i lutajući intelektualci i sami su u potrazi za odgovorom na pitanje iz naslova ili su ga već na neki način formirali i teško da će im ova knjiga na neki način pomoći. Kako i sama autorica kaže, više ili manje ovdje je riječ o dnevniku čitanja koji nas još jednom podsjeća na autore koje smo u nekom razdoblju svoga života, iz ovog ili onog razloga iščitavali. Stoga ga se može čitati kao ljubavno pismo prožeto nostalgijom što samo po sebi nije loše. Ipak, mišljenja sam kako knjiga nije primarno pisana za tu vrstu publike.Zamislimo ovaj scenarij. Ne uzimajući godine i prethodno obrazovanje u obzir (premda to nisu stvari koji bi valjalo olako odbaciti) zamislit ćemo prosječnu osobu koja se pukim slučajem našla među beskrajnim policama knjižnice ili knjižare. Iz nekog razloga privlači je knjiga plavih korica koja obećava jednostavnim jezikom, u stilu self-helpuša, ponuditi odgovor na pitanje zašto čitati Marxa? Svi pak znamo da je Marx bio komunist i da su komunisti i petokolonaši bagra odgovorna za propast države koja ne voli ništa što je hrvatsko, i da kako to ona misli zašto čitati Marxa? Marxu bi bilo bolje da je obrijao onu bradusinu i da je radio nešto pametno nego šta je povazdan sidio u kući i pisao pizdarije. Naša osoba uzima tu knjigu, ne toliko zbog iskrene težnje da nađe odgovor na pitanje, koliko zbog prilike da u unutarnjem monologu kontra Marxa i njegove bande pokaže svu umješnost pučke retorike i nadmudrivanja koja se u prostorima onkraj granice čuva i cijeni kao suho zlato. U tom trenutku knjiga dospijeva u ruke recipijenta koji je sve samo ne idealan. Paradoksalno, upravo je taj recipijent ona vrsta primatelja kakvog knjiga ima na umu. No, Nadežda Čačinović propušta zauzeti stav, propušta unijeti dašak retorike i polemičke argumentacije u tekst od kojega se, već i zbog toga što je napisan, to očekuje. Stoga je neminovno da knjiga, u susretu sa pučkim pragmatizmom neslavno propadne. Ne stoga što ne bi bila zanimljiva, ne stoga što ne bi pružila djelomične uvide u živote i djelo velikih filozofa Zapadne civilizacije, već stoga što ne uspijeva plauzibilno objasniti ono zašto? iz naslova i stoga što se čitatelj nesklon filozofiji i akademskom filozofiranju sa svoje početne pozicije neće pomaknuti ne pedlja.
Istina je, možda previše očekujem od ovog teksta kada očekujem neku novu "obranu filozofije". No teško mi je pronaći smisao u popularnom tekstu o filozofiji koji s populusom dijeli tek način izlaganja potpuno zanemarujući prosvjetiteljsku i didaktičku ulogu kakvu kvalitetno pisanje i danas može imati. Čini mi se da su eseji iz ove zbirke primjereniji formi subotnje novinske kolumne nego formi knjige. Ipak, vjerujem da nećemo tako skoro dočekati onaj trenutak u kojem će tekstovi o filozofiji i filozofima zamijeniti Žuži Jelinek, Silvanu Oroš ili Nives Celzijus. Stoga, dok se nadamo kako konzumacija i glorifikacija medijskog trasha ne može vječno potrajati, valja nam se okrenuti knjigama. Nažalost, čini se da ni od njih ne možemo previše očekivati.
Izdavač: Naklada Ljevak, 2009.
Cijena: 99 kuna
