Zlo i naokolo
30.06.2010 | zlo i naokolo
Zagrebačkim ulicama, medo
Ovo što je sad na našim cestama, to je kaos. Kao da se nalazimo u nekom filmu budućnosti, gdje su roboti i strojevi odlučili štrajkat i nema 'ko ceste i objekte popravljat. Još mi fali Schwarcy (šatro ga tak zovu), koji na lošem 'rvatskom govori da neće popraviti ceste u Zagrebu dok ne dobiju prava kao i svi zaposlenici Holdinga.
Nekako ovako vam to ide, makar sumnjam da i vi to ne znate, jer svatko ko vozi, zna kaj pričam. Sjedam u auto u dvorištu, bacam ga u rikija i idem polako van. Moram paziti budaletine koje jure po uskoj ulici, a i moram lagano, jer je rupa ispred ulaza sve veća. Rupa koju su mašine plinare izbušile da bi mi uveli plin (po ko zna koji put), te onda zatrpali malo šljunka i bacili asfalt gore. naravno, slegnulo se.
Tako se i slegnula cijela ulica, koju su, vjerovali ili ne, prije dvije godine asfaltirali, komplet. jedna traka, druga traka, pras. Može John Travolta da sleti sa svojim avionom. To je trajalo možda par tjedana, tako da Đontra nije ni stigao sletit. Napravili su betonske ležeće, previsoko. tako da je već neko naletio i zgrebao si auto. Zaboravili su napraviti odvod oborinskih voda (aka šaht uz rub nogostupa), pa su naknadno bušili rupe i stavili običnu armaturu kao poklopac za odvod. Nakon toga su išli duž cijele ulice pikat stupiće, one mrcinske željezne. naravno, prilikom bušenja rupa, preblizu rubu, pukao je rinzol. i tako na par mjesta. Kad su postavili te stupiće, jedva jedna osoba prođe, a kamoli žena sa kolicima (se kaže tak, ili žena sa djetetom u kolicima.... a dobro, može biti i baba sa kolicima sa placa...).
I nakon par mjeseci, ajmo mi to raskopat sve i promjeniti cijevi za vodu, plin ili bilo koju cijev koja prolazi tamo. i opet par mjeseci po prašini, prolazeći po uputama pijanih šljakera, koji mašu zastavicom crvene boje i pokazuju da ideš (valjda nemaju zelenu) i nestrpljenje, kad će više biti gotovi. Kad su sve to pristojno zakrpali sa istom metodom. šljunak i asfalt, nakon par mjeseci i to je sve upalo unutra. Možda ljudi ne znaju?
Možda im treba samo netko, ko će im reći: alo, frende, pa šljunak se slegne. količina iskopanog materijala je veća,jer je ovo nabijeno u zemlji...treba biti strpljiv. Ja se ne bi bunio da čekamo i mjesec dana, ako znam da će zakrpat cestu ok. A ne sad, voziš se i moraš dobro držat volan, jer malo malo ti *opla* odradi. Kad nije tolki promet, ona možeš odradit jednog Colina Mcrae-a 2, pa izbjeći te rupčage inaće voziš ko susjed penzić u cadetu iz 72'.
Ništa nije bolja ni alternativa. Glavna ulica, koja se penje na brijeg i dosta je strma. Tamo su se pametnjakovići sjetili, ajmo prije početka brda, lijepo piknut ležeće, pa će usporit prije zaletanja na brijeg. Hmmm, možda je to ista ekipa iz Holdinga, kojima treba objasnit neke stvari. Prije brijega se daje gas, a ne: kočnica, puf, prva, daj gas, uspinji se i troši benzina ko po cijelom autoputu do Karlovca.
I onda sam shvatio o čemu se radi, nisu ti iz Holdinga tako i neobavješteni. Cijeli kvart mi je rasulo od ceste, što manja ulica, to veće rupe. Čak ima i rupa kaj su stvarno veće od ceste :) I sad, da ne moraju popravljat i trošit onaj famozni asfalt koji propada jer mu je podloga koma, popikaju oni stupića i ležećih više nego kaj ima auta.
Netko je dobro zaradio: «Čuj, šefe, ajmo vako... to rade ovi u Beču (to uvijek pali kod Bandića)... ajmo stavit ležeće i stupiće, što više po kvartovima, iman baš jednog rođu, znaš onog malog, e, taj. Iz dojčlanda će nam isfurat stupića i onih ležećih, šo ko barikada izgleda. e, ja trapezni, trapezni. I tako ti mi to popikamo, i još zaradimo. A neće se bunit ovi...ovi...kako se kaže...građani, ja. neće se bunit na rupe, jer će i vako vozit sporo...hahaha»
I vidi vraga, po cijelom kvartu, svakih 100 m, željezna grdosija trapeznog oblika, kojeg moraš proći sa 20 na sat, jer sve preko trpe amortizeri. Naravno znak kaže 40, no lako je njima, kad nije njihov auto.
Malo sam si proštudiral o tim famoznim ležećima, i pravilo je da ih se postavlja kod javnih ustanova, zdravstva, školstva i na punktovima gdje je to potrebno, radi usporenja prometa. A najveća propisana visina smije biti 6-8 cm. A ovaj moj je 13 cm (ležeći mislim), dam glavu. 13 je zato kaj je rupa poslije njega, pa je višlje, i upadnem. Ma katastrofa.
Na servisu sam bio 20 puta radi lampica. Crkavale su koda su nutra svijeće. I lik mi je otvoreno rekao, to je zbog cesta i ležećih. To se stalno trese, nabija, a čim se žarulja milimetar pomakne, đenja. Jbg, nemaju francuzi takve ceste ko mi. E, i pošto čak zakonski ne bi trebali biti tu, oni tu stoje, ali strojeva sa početka priče nema da ih poprave. Zadnji koji su ih popravili su bile ralice, ali riječ «popravili» bi mogli asocirati sa filmom o mafiji, kad netko duguje pare, pa pošalju dva debela digića da ga poprave... tako su i ovi moji ležeći, bez zuba, okrnjeni, šiljati, bez šarafa, pa previše u lijevo i sl. Da ne pričam o najbitnim ležećima u kvartu, svakih 30ak metara, po cesti koja vodi u šumu i nema apsolutno ničega. Meni to izgledao kao, došli smo do kraja, nema više ceste, niš popikaj tu kaj je ostalo i idemo...
To su ležeći. Stupići su pak još zanimljivija priča. već 100 godina se ljudi parkaju uz svoja dvorišta, na nogostup, ali to nije bilo bitno. Nije nitko od suseda hodao i onda uzdahnuo što mora zaobići auto, ili opsovao jednu domaću ljutu, kako se to parkirao. Ne, zato kaj i to oni rade. Sad su došli oni koji nisu domaći, možda su čak i opsovali, i to više masno, nego ljuto i odlučili to sprječiti stupićima. 1000 komada, samo pikaj, dolazi još iz dojčlanda.
Naravno, nagostupi nisu dimenzija koje dozvoljavaju pikanje stupića, pa da bi spomenuta kolica mogla proći, moraju ih pikat što više rubu, što je naravno glupost, jer puca rubnjak, tako da je svaki treći stupić već malo nagnut...da, prema cesti. Kako je to sprječilo ljude da parkiraju tamo gdje je označeno i košta, a zapravo je rupa na rupi, ružna podloga asfalta, ko zna od kada stoji, ali je to moja podloga, ja sam je dužan čistit od snijega, od lišća, ja je perem, metem i lickam. za koga? za stupiće? za to da ga mogu platit bolje? lol, to je samo kod nas... uređujem nešto da si mogu to isto iznajmit, ali lova nejde meni...
Na nekim užim cestama, tamo su stupići napravili i veću štetu, jer sad nisu auti parkirani na nogostupu, nego na cesti, pored tih stupića. Ako želiš proći po tim uličicama, ili skrenuti negdje, a nedo bog, okrenut se, onda moraš biti u dobroj formi usprkos servu, poznavat svoj auto i sklopit retrovizore.
I takve su naše ulice, čak ih više ni ne peru tolko koliko su znali... Prljave, rupa na rupi, ležeći na ležećem leži, a stupić na stupiću, ko aleja lipa, samo što ne miriše i dođu punooo lipa.
Želio sam pričati i o fasadama po Zagrebu, ali to je jedna posebna priča. Provozajte se malo gradom, po centru i pogledajte te zgrade. Prekrasne su, samo što se raspadaju i pune su tag-ova ili natpisa: vedrana, oženi se za mene (možda je neko dodao a na kraj imena ili dotični misli udaj se) ili ponosni mladi momčić koji piše svuda, «ravnice su moj kvart» (očito se izgubio, pa moli pomoć kako se vratiti). zgrade su prekrasne, ali vape za malo fasade i boje.
Ne znam šta će se desiti u Zagrebu, neki mladi se progurali, ja se nadam boljemu sutra, a zamolio bi Schwartcya da nam za kraj odpeva jednu našu staru:
Zato danas smiješimo se, ja u njemu i on u meni. Kad se djeca zaigraju, kad se Zrinjevac zazeleni. Ne treba mu zlatna kiša, neka ga samo jesen zlati, Kad ga očima zagrlim, nek me čuva kao mati. Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče, njegova me radost blaži, njegova me rana peče....
Tako se i slegnula cijela ulica, koju su, vjerovali ili ne, prije dvije godine asfaltirali, komplet. jedna traka, druga traka, pras. Može John Travolta da sleti sa svojim avionom. To je trajalo možda par tjedana, tako da Đontra nije ni stigao sletit. Napravili su betonske ležeće, previsoko. tako da je već neko naletio i zgrebao si auto. Zaboravili su napraviti odvod oborinskih voda (aka šaht uz rub nogostupa), pa su naknadno bušili rupe i stavili običnu armaturu kao poklopac za odvod. Nakon toga su išli duž cijele ulice pikat stupiće, one mrcinske željezne. naravno, prilikom bušenja rupa, preblizu rubu, pukao je rinzol. i tako na par mjesta. Kad su postavili te stupiće, jedva jedna osoba prođe, a kamoli žena sa kolicima (se kaže tak, ili žena sa djetetom u kolicima.... a dobro, može biti i baba sa kolicima sa placa...).
I nakon par mjeseci, ajmo mi to raskopat sve i promjeniti cijevi za vodu, plin ili bilo koju cijev koja prolazi tamo. i opet par mjeseci po prašini, prolazeći po uputama pijanih šljakera, koji mašu zastavicom crvene boje i pokazuju da ideš (valjda nemaju zelenu) i nestrpljenje, kad će više biti gotovi. Kad su sve to pristojno zakrpali sa istom metodom. šljunak i asfalt, nakon par mjeseci i to je sve upalo unutra. Možda ljudi ne znaju?
Možda im treba samo netko, ko će im reći: alo, frende, pa šljunak se slegne. količina iskopanog materijala je veća,jer je ovo nabijeno u zemlji...treba biti strpljiv. Ja se ne bi bunio da čekamo i mjesec dana, ako znam da će zakrpat cestu ok. A ne sad, voziš se i moraš dobro držat volan, jer malo malo ti *opla* odradi. Kad nije tolki promet, ona možeš odradit jednog Colina Mcrae-a 2, pa izbjeći te rupčage inaće voziš ko susjed penzić u cadetu iz 72'.
Ništa nije bolja ni alternativa. Glavna ulica, koja se penje na brijeg i dosta je strma. Tamo su se pametnjakovići sjetili, ajmo prije početka brda, lijepo piknut ležeće, pa će usporit prije zaletanja na brijeg. Hmmm, možda je to ista ekipa iz Holdinga, kojima treba objasnit neke stvari. Prije brijega se daje gas, a ne: kočnica, puf, prva, daj gas, uspinji se i troši benzina ko po cijelom autoputu do Karlovca.
I onda sam shvatio o čemu se radi, nisu ti iz Holdinga tako i neobavješteni. Cijeli kvart mi je rasulo od ceste, što manja ulica, to veće rupe. Čak ima i rupa kaj su stvarno veće od ceste :) I sad, da ne moraju popravljat i trošit onaj famozni asfalt koji propada jer mu je podloga koma, popikaju oni stupića i ležećih više nego kaj ima auta.
Netko je dobro zaradio: «Čuj, šefe, ajmo vako... to rade ovi u Beču (to uvijek pali kod Bandića)... ajmo stavit ležeće i stupiće, što više po kvartovima, iman baš jednog rođu, znaš onog malog, e, taj. Iz dojčlanda će nam isfurat stupića i onih ležećih, šo ko barikada izgleda. e, ja trapezni, trapezni. I tako ti mi to popikamo, i još zaradimo. A neće se bunit ovi...ovi...kako se kaže...građani, ja. neće se bunit na rupe, jer će i vako vozit sporo...hahaha»
I vidi vraga, po cijelom kvartu, svakih 100 m, željezna grdosija trapeznog oblika, kojeg moraš proći sa 20 na sat, jer sve preko trpe amortizeri. Naravno znak kaže 40, no lako je njima, kad nije njihov auto.
Malo sam si proštudiral o tim famoznim ležećima, i pravilo je da ih se postavlja kod javnih ustanova, zdravstva, školstva i na punktovima gdje je to potrebno, radi usporenja prometa. A najveća propisana visina smije biti 6-8 cm. A ovaj moj je 13 cm (ležeći mislim), dam glavu. 13 je zato kaj je rupa poslije njega, pa je višlje, i upadnem. Ma katastrofa.
Na servisu sam bio 20 puta radi lampica. Crkavale su koda su nutra svijeće. I lik mi je otvoreno rekao, to je zbog cesta i ležećih. To se stalno trese, nabija, a čim se žarulja milimetar pomakne, đenja. Jbg, nemaju francuzi takve ceste ko mi. E, i pošto čak zakonski ne bi trebali biti tu, oni tu stoje, ali strojeva sa početka priče nema da ih poprave. Zadnji koji su ih popravili su bile ralice, ali riječ «popravili» bi mogli asocirati sa filmom o mafiji, kad netko duguje pare, pa pošalju dva debela digića da ga poprave... tako su i ovi moji ležeći, bez zuba, okrnjeni, šiljati, bez šarafa, pa previše u lijevo i sl. Da ne pričam o najbitnim ležećima u kvartu, svakih 30ak metara, po cesti koja vodi u šumu i nema apsolutno ničega. Meni to izgledao kao, došli smo do kraja, nema više ceste, niš popikaj tu kaj je ostalo i idemo...
To su ležeći. Stupići su pak još zanimljivija priča. već 100 godina se ljudi parkaju uz svoja dvorišta, na nogostup, ali to nije bilo bitno. Nije nitko od suseda hodao i onda uzdahnuo što mora zaobići auto, ili opsovao jednu domaću ljutu, kako se to parkirao. Ne, zato kaj i to oni rade. Sad su došli oni koji nisu domaći, možda su čak i opsovali, i to više masno, nego ljuto i odlučili to sprječiti stupićima. 1000 komada, samo pikaj, dolazi još iz dojčlanda.
Naravno, nagostupi nisu dimenzija koje dozvoljavaju pikanje stupića, pa da bi spomenuta kolica mogla proći, moraju ih pikat što više rubu, što je naravno glupost, jer puca rubnjak, tako da je svaki treći stupić već malo nagnut...da, prema cesti. Kako je to sprječilo ljude da parkiraju tamo gdje je označeno i košta, a zapravo je rupa na rupi, ružna podloga asfalta, ko zna od kada stoji, ali je to moja podloga, ja sam je dužan čistit od snijega, od lišća, ja je perem, metem i lickam. za koga? za stupiće? za to da ga mogu platit bolje? lol, to je samo kod nas... uređujem nešto da si mogu to isto iznajmit, ali lova nejde meni...
Na nekim užim cestama, tamo su stupići napravili i veću štetu, jer sad nisu auti parkirani na nogostupu, nego na cesti, pored tih stupića. Ako želiš proći po tim uličicama, ili skrenuti negdje, a nedo bog, okrenut se, onda moraš biti u dobroj formi usprkos servu, poznavat svoj auto i sklopit retrovizore.
I takve su naše ulice, čak ih više ni ne peru tolko koliko su znali... Prljave, rupa na rupi, ležeći na ležećem leži, a stupić na stupiću, ko aleja lipa, samo što ne miriše i dođu punooo lipa.
Želio sam pričati i o fasadama po Zagrebu, ali to je jedna posebna priča. Provozajte se malo gradom, po centru i pogledajte te zgrade. Prekrasne su, samo što se raspadaju i pune su tag-ova ili natpisa: vedrana, oženi se za mene (možda je neko dodao a na kraj imena ili dotični misli udaj se) ili ponosni mladi momčić koji piše svuda, «ravnice su moj kvart» (očito se izgubio, pa moli pomoć kako se vratiti). zgrade su prekrasne, ali vape za malo fasade i boje.
Ne znam šta će se desiti u Zagrebu, neki mladi se progurali, ja se nadam boljemu sutra, a zamolio bi Schwartcya da nam za kraj odpeva jednu našu staru:
Zato danas smiješimo se, ja u njemu i on u meni. Kad se djeca zaigraju, kad se Zrinjevac zazeleni. Ne treba mu zlatna kiša, neka ga samo jesen zlati, Kad ga očima zagrlim, nek me čuva kao mati. Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče, njegova me radost blaži, njegova me rana peče....
