Strip

Za sve one koji još uvijek nisu čuli za ime i prezime Alexandra Jodorowskog, a takvih je svakim danom sve manje i manje, valja ukratko spomenuti kako je riječ o autohtonom nenormalnom čovjeku – kombinaciji Dalija, Lacana, Johna Forda, Davida Lyncha i desetaka drugih ekscentrika, objedinjenih u jednom tijelu. Kako se oko istoga isplela mirijada urbanih mitova, valja spomenuti barem kojega.

Najpoznatiji član Beatlesa – John Lennon kleo se u film proizašao iz kamere spomenutoga čovjeka, govoreći kako je riječ o najboljem što kinematografija može ponuditi. Riječ je o filmu El topo, kojega, treba li to uopće govoriti, ne možete ni pod razno pronaći u hrvatskim vieotekama. Ako ste pak mislili kako je Lyncheva verzija Herbertove „Dine“ pretjerano nejasna i mogu je cijeniti samo najzagriženiji fanovi (ako ni zbog čega, a ono zbog pojavljivanja Stinga i Kylea Maclachlana u istom kadru), trebate znati kako je Jodorowsky, prije samoga Lyncha, planirao snimiti jedanaest satnu ekranizaciju Herbertovog romana. U njoj su, u naslovnim ulogama, trebali, među ostalim, nastupiti i Salvador Dali (u ulozi cara), Orson Welles, i slična velika imena dvadesetostoljetne kulture. Projekt je, navodno, propao zbog toga što je Dali, za petominutnu ulogu cara tražio svotu od pet milijuna dolara, dok verzija samog Jodorowskog glasi kako su nesuglasice oko projekta nastale kada je američka kinematografija shvatila o čemu je riječ te nije htjela omogućiti snimanje tako velikog meksičkog filma. Iz ovih par redaka, o liku i djelu Alexandra Jodorowskog može se naslutiti svašta; čitajući Metabarune, na stvorenu sliku dodat će se još nekoliko detalja.

Prije nego što je nakladnička kuća Fibra objavila dvotomni integral Metabaruni (riječ je o osam albuma podijeljenih u dva dijela), u njenoj izdavačkoj ponudi mogli ste ugledati naslov imena Presveto srce. Kako zbog nekih razloga nisam o njemu pisao na ovome mjestu, osim u usputnim napomenama, valja sapomenuti kako je riječ o jednom od najboljih stripova koji su ikada ugledali svjetlo dana na hrvatskom jeziku (i tržištu). Kroz priču o izludjelom profesoru sa Sorbonne, Jodorowsky je ispričao (uvjetno rečeno), vlastitu biografiju. Dok je „Presveto srce“ jedna vrsta intimne ispovijedi u crno-bijeloj tehnici (čiji je crtač – Jean Giraud Moebius), „Metabaruni“ su, kako bi to pajtonovci kazali, something completely different.

Prvi tom „Metabaruna“ sadrži u sebi četiri albuma, objavljivana u razdoblju 1993-1997, koji pričaju priču o postanku intergalaktičke kaste metabaruna. Ako bi, lutajući beskrajnim prostranstvima mjestâ na kojima se u Hrvatskoj prodaju stripovi, uzeli u ruke masivnu knjižurinu koja čini centar našega zanimanja ovdje, te je letimično prelistali, moglo bi vam se učiniti kako nije riječ ni o čemu drugome doli o još jednom šarenom SF stripu, lijepo koloriranom, na sjajnom papiru, nečemu poput velike slikovnice za odrasle koje već svojim šarenilom privlači dovoljno pozornosti. Ne mogu reći da unutar ovih korica nema nešto od toga segmenta. Ako ostranimo čitavu, specijalističku, nadgradnju samoga Jodorowskog – u srži nam ostaje upravo spomenuta vrsta stripa – dugačka space opera, više ili manje zanimljiva (ovisno o afinitetima čitatelja). Nažalost, kako je nadgradnja temeljna sastavnica ovoga stripa, od nje nećemo moći pobjeći.

Već se u svojim filmovima Jodorowsky obilno koristio motivom deformiranog ljudskog tijela – dovoljno je spomenuti čuvenu scenu iz filma El topo u kojoj banda kljastih odmetnika napada mali gradić te neslavno umire pokošena salvom braniteljskih metaka. U „Metabarunima“ motiv se sakaćenja prometnuo u vodeći motiv, crvenu nit koja se provlači kroz čitavo djelo te ga na neki način određuje. Sakaćenje je simbol generacijskog identiteta, jedinstva sadašnjosti, budućnosti i prošlosti. Sakaćenje je odustajanje od vlastite tjelesnosti (koju, paradoksalno, ovaj strip glorificira do samih krajnosti), nužna žrtva koja se mora položiti na oltar fanatičnom credu Metabaruna. Ni psihoanalitički motiv kastracije, ne može se olako odbaciti. Ona, iz domene nesvjesnoga, stalno odsutnoga, na ovaj način prelazi u vidljivu formativnu silu, u isto vrijeme konkretnu prisutnost i ideološki, traumatski simbol. Na tome pak, psihoanaliza ne staje, kao što se ni Jodorowsky ne zaustavlja samo na ovome motivu. Golemi svemirski brod Metabaruna (koji služi kao nadomjestak za izgubljenu muškost prvog metabaruna,) koji razara još veću svemirsku letjelicu u obliku vagine, sirova seksualnost i mahnita snaga plemenskoga vođe pričaju priču o osnovnim principima koji upravljaju kozmosom (barem iz vizure samoga autora). Može li tehnologija nadomjestiti manjkavosti ljudske psihe? Može li se, predajući se strojevima, barem na neki način ispuniti široko polje nesvjesnoga, primarnih nagona koji upravljaju čovječanstvom. U susretu visoke tehnologije (krajnjeg stupnja onoga tehničkoa) i rušilačkog erosa (primarno ljudskoga), umjesto dominacije bilo kojeg od ova dva principa dolazi do rađanja posebnog entiteta – metabaruna. Slijedeći priču iznešenu u prva četiri albuma ne možemo ništa kazati o završnom cilju, završnoj pouci, čitave sage. Mogžemo samo reći kako se potencijal Metabaruna ne iscrpljuje u znanstveno-fantastičnoj priči o svemirskim ratnicima, pištoljima i puškama i šarenim eksplozijama.

Promšljanja Alexandra Jodorowskog popraćena su crtežom Juana Gimeneza koji uspijeva vješto prenijeti na papir kako osjećaj hladnoće Metabarunovog svijeta tako i beskrajna prostranstva galaksije i svu začudnost visoke tehnologije budući pokoljenja. Gimenez ipak ne pridaje dovoljno pozornosti ljudskoj fizionomiji tako da mu je većina likova samo naznačena kakvom istaknutom osobinom (plavim čuperkom, nožnim protezama), dok je prava, tjelesna karakterizacija figura ponešto zaostavljena. Ipak, Metabaruni su jedan od onih stripova u kojima se crtež stavlja u drugi plan – saga o Metabarunima ne bi izgubila na svojoj dojmljivosti i da je bila slabije nacrtana premda bi strip, kada bi slučajno bio crno-bijeli, značajno izgubio na svojoj upečatljivosti. Ovako, kombinirajući pero Alexandra Jodorowskog i (obojeni) kist Juana Gimeneza, pred nama stoji kapitalno djelo hrvatskog strip izdavaštva – dovoljno „alternativno“ da bi se svidjelo „alternativcima“ i dovoljno populističko da bi se svidjelo svima onima koji to traže. Mogućnost čitanja stripa na više razina rijetka je prigoda koju valja objeručke iskoristiti, a kada se jednom ukaže nipošto je se ne smije propustiti.

Ocjena: 8/10
Izdavač: Fibra, 2007. (www.fibra.hr)
Cijena: 250 kuna