Strip

Prvi je kadar Entropole, onaj koji nas uvodi u vrijeme i mjesto odvijanja priče, geometrijska struktura polu-totala koja nam opisuje začudni i strani svijet s kakvim se još nismo imali prilike upoznati. No, taj prvi kadar samo je varka, optička iluzija koja hoće lakoumnoga čitatelja odvesti na stranputicu, navesti ga da misli kako svijet Entropole nema nikakve veze sa svijetom izvan nje – kako je riječ tek o fiktivnoj projekciji nečijih strahova i razmišljanja. Ipak, svijet koji nam se prikazuje geometrijski je složen, u skladu sa svim pravilima urbanog planiranja, te se čini kako njegovi stanovnici ne mogu imati ni najmanju brigu. Omeđeni svojim ravnim plohama, u svijetu čije ceste ne idu samo jednim pravcem, stanovnici ovoga grada ne pate od trivijalnih problema poput gužvi u prometu, policajaca početnika na najkritičnijem gradskom križanju i sličnih ljepota urbanog prometovanja.

Nastavljajući svoje kretanje kroz strip, slika se Entropole popunjava dodatnim sadržajem. Nailazimo na futuristička vozila, visoku tehnologiju, zadimljene birtije i čudne kreature za koje samo pretpostaviti možemo kako nastanjuju taj grad koji sve više nalikuje na nečiji košmar. Kadrovi i sjene koje prate naše čitanje ne slijede Euklidova pravila kojima se povodio uvodni kadar, već sa svojim iskrivljenim plohama, naglom promjenom rakursa i neočekivanim promjenama promatračeve pozicije, nalikuju lošem tripu koji nikako da prestane. Suočeni sa ovakvim svijetom, i bez da čitamo popratni tekst, postaju nam jasni Marušićev komentar i teme koje ga zaokupljaju – tjeskoba, slučajnost i nepopravljiva, sentimentalna tuga kojoj još uvijek čovjek ne nalazi lijeka.

Opet smo u prilici počiniti grešku i u protagonistu stripa ne prepoznati suvremenog čovjeka  već kakvo, grafički izobličeno, biće sutrašnjice čijim se problemima ne smijemo opterećivati. Ipak, radnik na uklanjanju otpada – Krško, unatoč svojem tjelesnom izgledu, neobično nalikuje na suvremenu osobu, a njegovi problemi – problemi iščašenog subjekta u sukobu s vlastitim vremenom i prostorom, previše su poznati, a da bi ih mogli tako lako zanemariti. 

Košmarni svijet Entropole, opterećen svakodnevnim banalnostima na relaciji pos'o, kuća, birtija polako se bliži svome kraju. Tek tako, bez velikog praska, bez velike prijetnje koja bi se nadvila nad čovječanstvom, bez junakâ koji bi mudrim i hrabrim djelovanjem mogli odgoditi neminovni trenutak. Bog dao – bog uzeo. Na ovo Krška, zbog nekih prijašnjih usluga, upozorava vrag osobno i naš glavni junak dobiva posljednju priliku – prije kraja svijeta pronaći sebe, iskupiti se i, pojednostavljeno rečeno, stati u desni red pred vrata raja. Ono čemu svjedočimo na idućih pedesetak stranica stripa, Krškov je pokušaj odgovora na postavljena pitanja, pokušaj suočavanja sa vlastitim svijetom i njegovim posljedicama. Na ovom mjestu Marušićeva melankolija, tuga i pokoja trunka cinizma dolaze najviše do izražaja. Slijedeći zamisao kako ništa bitno u svome životu čovjek ne može promjeniti te je uvijek iznova prisiljen ponavljati vlastite pogreške, Marušić vodi Krška od situacije do situacije, od jedne do druge prostorije u kojima, neprimjetno, njegov identitet biva stavljen na kušnju. Ljudi Entropole, pa tako i Krško, gmizava su bića koja ne primjećuju svijet oko sebe, centrirana oko težnji vlastitog subjektiviteta, koja slijepo obavljaju svoju strukturalnu ulogu u geometrijskom svijetu. Bez razumijevanja složenih etičkih koncepata, socijalne odgovornosti i uvijek iznova spremni pronaći kakav izgovor, pružaju poražavajuću sliku tehnološki visoko razvijenog čovječanstva.

Naravno, bez makar usputnog osvrta na suvremenost ni ovaj strip ne može, te ćemo među njegovim stranicama pronaći zajediljive komentare na račun američkog imperijalizma, no ti komentari ipak neće biti glavni potpornji stupanj – što samo znači kako ovaj strip ne pokušava sebe prodati kao pseudo-anarhističku umjetnost novoformiranim buntovnicima. Entropola je umjerenija u svojim osudama, a njena retorika nije retorika krivaca i pravednika, već retorika melankolika koji pred kompleksnim životnim pitanjima može samo sućutno klimati glavom. 

Tematika nenadane apokalipse i nužnosti promjene pomalo podsjeća na strip Milana Trenca – Pustinjska oluja, sa kojim Entropola dijeli nekoliko detalja. Ni Marušić ni Trenc nisu voljni čovječanstvu dati imalo popusta. Suvremena retorika, koja se u ovom ili onom obliku može promatrati na televizijskim serijalima i filmovima, pod svaku cijenu pokušava izbrisati pojam odgovornosti. Postomoderno raslojavanje subjekta, ničeanski proglas božanske smrti, pripomogli su teorijskom utemeljenju ove retorike. Književni, filmski ili strip junak, prisiljen je birati među neutemeljenim izborima, te se svaka njegova odluka može tumačiti kao proizvoljna, neobvezujuća, slučajnost za koju je odgovorna, ništa manje doli teorija kaosa. Trenc i Marušić odbacuju ovakvu retoriku i utemeljuju ljudski subjekt na empatiji. Razumsko odustajanje od empatije pogreška je koja se ne da ispraviti dijalektikom.

Moguće je, bez pretjerivanja, reći kako je Marušićeva Entropola jedan od najboljih SF uradaka (bilo u stripu bilo u književnosti) u posljednjih deset godina, djelo koje uspijeva propitati pretpostavke suvremene civilizacije bez posizanja za visoko-retoričkim sredstvima, parolama i govorničkim sentencijama objavljenih sa kutije sapuna. Entropolom dominira elipsa, a ispunjavanje tog praznog prostora ostavljeno je u zadatak svakom čitatelju. Toliki stupanj odgovornosti od strane čitatelja u praksi znači kako će Entropola biti čitana na mnoge načine te neće svaki od njih biti pozitivan. Za očekivati je kako će spori tempo i "nedorečenost" ovoga stripa ići na živce svima onima koji su navikli na akcijske sekvence, i šarene slike prepune eksplozija. Entropola je suviše meditativna da bi hiperaktivnima uspijela zadržati pozornost dulje od tri sekunde. Ipak, čak i takav – nepopularni – diskurs, uvrštava ovo izdanje na bilo koju vrijednosnu ljestvicu strip-produkcije. Bilo domaće, bilo svjetske.

Izdavač: Mentor, 2007.
Cijena: 29 kuna