Strip

Posljednji Metabarun, posljednje oružje sposobno da u trenutku razori čitave galaksije, mikro i makro univerzume i nebrojene milijarde života, došao je do kraja svoje ratničke staze. Barem na način na koji ju je tradicija obitelji Castaka razumijevala. Pred njim, koji u istom tijelu nosi nemilosrdno naslijeđe najokrutnijih borbi i produkt kozmičke slučajnosti, sada leži novi put. Umjesto najamnog ratnika, koji je svoje bogatstvo izgradio na slabosti i licemjerju drugih, posljednja transformacija preobražava ga u ratnika s ciljem, u nositelja angažirane ideje – u usamljenog Don Quijotea koji, za razliku od španjolskog prethodnika, posjeduje i silu i inteligenciju kojom bi porazio vjetrenjače.

            Stara je indijska filozofija pridavala mnogo važnosti imenima stvari, pri čemu nije bila riječ o pukom logičkom nominalizmu pravilnog imenovanja i kreiranja pojomova. U korijenima vedskih i upanišadskih zapisa čiji se sadržaj prenosio usmenim putem od mudraca do mudraca, stoji drevno kozmogonijsko, magijsko razumijevanje svijeta koje je imenima pridavalo neizmjernu važnost. Pustinjski nomadi od kojih je potekao današnji monoteizam preuzeli su ovaj identitet ime-stvar i stvorili zastrašujući tetragramaton, neizgovorljivo božje ime – JHVH. Slijedeći magijsku tradiciju kroz stoljeća, kroz sve svjetske regije i religije, postaje jasno kako se ova osnovna relacija zadržala  u osnovi nepromijenjenom. Onaj tko je poznavao ime stvari, poznavao je i samu stvar te ju je mogao kontrolirati. Zaddržimo li se na trenutak na ovom motivu, postaje jasno kako gubljenjem imena, posljednji Metabarun postaje nešto više od božanstva, biće koje je prestalo biti prirodnim u bilo kojem smislu, na kojega se ni stari ni novi kozmički zakoni ne mogu primjeniti u istom opsegu i na isti način kao na njegove obiteljske prethodnike. Posve u skladu sa indijskom filozofijskom tradicijom, nakon konačne spoznaje ratničkoga puta, što je u Metabarunovom slučaju pitanje spoznaje samoga sebe, dolazi vrijeme igre u kojemu je moguća rekombinacija, rastavljanje, kolaž i pastiš. U nekom izopačenom smislu, posljednji Metabarun nalikuje postmodernom umjetniku koji u prašnjavao tkivo monolitne tradicije unosi fraktalni element slučajnosti. Ovaj postmoderni umjetnik nije biće lišeno etičke odgovornosti već se nalazi s onu stranu iste – na poziciji Kantovih kategorija. Metabarun je uvjet svake etike koja se takvom hoće nazivati.

            Kako je rad Jodorowskog od svojih početaka povezan sa svjetskim mističkim tradicijama koje bivaju sklopljene u eklektičku mrežu simbola i kodova, interpretacija Metabaruna u skladu sa indijskom tradicijom, kako filozofskom tako i onom epskom, ne čini se odveć nevjerojatna. Jer, u osnovi, kada iz albumâ odstranimo sve slojeve brutalnosti, intertekstualnosti, žanrovskih konvencija, ostaje nam apologija života i razigrane stvaralačke energije koja se nalazi u srži istočne tradicije.

            Ono što čini Metabarune izvrsnim stripom nije mogućnost njihova smještanja u širi kontekst svjetske misaone tradicije, već mogućnost njegova tumačenja na više razina. Ovo, dvostruko kodiranje, koje je bilo jedan od zahtjeva postmoderne umjetnosti u teorijskim raspravama osamdesetih godina, omogućava da se Metabaruni čitaju poput Imena ruže. Na jednoj razini riječ je o operetnoj sagi o nerazriješenim obiteljskim traumama, a na drugoj o kompleksnoj igri označiteljâ koja se zasniva dijelom na stripovskoj, dijelom na izvanstripovskoj tradiciji – pri čemu je Jodorowsky dovoljno trezven, da znakovnu igru ne odvede u ezoteriju namijenjenu samo posvećenima. Kako to obično biva s tom vrstom djelâ, čitanje na doslovnoj razini icrpljuje strip u nekoliko brzih poteza. Petstotinjak stranica visoke tehnologije, laserskih zraka, ženske golotinje, velikih eksplozija i incestuoznih radnji nakon nekog se vremena pretvara u zamorno nizanje motiva i postupaka. Kako je saga nastajala u razdoblju od dvanaest godina, narativna dinamika na ovoj razini morala je ostati zakinuta. Možda se to najbolje i vidi u dostpunom nam integralu, koji sve albume okuplja u dva toma. Čitajući jedan album za drugim, prepuštajući se samo priči i odlučno zanemarujući druge kodove, ubrzo nam stranice ispunjene blještavim slikama postaju zamorne i repetitivne. Tek ako ovo ponavljanje shvatimo kao svojevrsnu rekurziju, neprestano vraćanje, ponavljanje traume – tek ako posegnemo za drugom razinom koda – Metabaruni nam se otkrivaju kao strip vrijedan čitanja.

            Postoji još jedan zanimljiv element ove sage koji ju izdvaja iz generičke produkcije. Znanstveno je fantastična novela, pa tako i strip i film i roman, mahom usmjeren na ljudsku sudbinu u promijenjenim tehnološkim ili vremenskim uvjetima. Ova referencijalnost usmjerena prema naprijed, pokušava propitati poziciju subjekta današnjice kroz prizmu mogućih svjetova sutrašnjice. "Ozbiljni" radovi ovoga tipa postavljaju identitet između danas i sutra na ontološkoj razini, te pišući o svijetu svemirskih brodova i novim tipovima komunikacije zapravo komentiraju, u pozitivističkoj, modernističkoj, maniri nedostatke socijalnog ili političkog uređenja doba u kojem nastaju.

            Jodorowsky prekida sa ovom tradicijom. Njegovi Metabaruni tek izgledom podsjećaju na ljude, a incestuozna "paleo-frojdovska" simbolika funkcionira tek kao simbol ispunjen značenjem kojega mu je podarila psihoanalitička tradicija dvadesetog stoljeća. Ontološki, etički i ako hoćete, estetički problemi Metabaruna samo u njihovi i ni na koji se način ne mogu dovesti u vezu sa izvanstripovskom stvarnošću, a da bi ista bila iole održiva. Njihovi su problemi dramatska okosnica stripa, no oni su tek realnost fikcionalnih karaktera, realnost utemeljena na strukturnoj mreži odnosa postavljenoj od strane scenarista s ciljem da bi se ispirčala dojmljiva, intenzivna priča obojena grandioznošću i "paleo-romantikom". Odustajanje od političkog komentara (osim onih prilično očitih i uglavnom nevažnih sarkastičnih uboda na račun imeprijalnog galaktičkog carstva) i pristajanje na spozanjnu problematiku, čine od ovog stripa samodostatni univerzum koji se može tumačiti u različitim vremenima i na različitim prostorima. Jodorowsky ipak ne može pobjeći od jezika i prtljage koju ovaj sa sobom donosi, te je čitanje Metabaruna donekle ukotvljeno u dvadesetostoljetnu mitolgoiju i njene nadinterpretacije. Ipak, čak i bez snalaženja u simboličkoj šumi ovoga teksta, ostaje nam mogućnost da strip doživimo na primarnoj razini – kao skup montiranih slika koje pripovijedaju epsku priču o svemirskom ratniku. Bez obzira prepoznavali mi u ovome mit o Gilgamešu ili ne, strip nas neće ostaviti ravnodušnim, a to je nešto što, u dobu digitalne zabave i brzog zaborava, ne možemo reći za mnogo stvari.

Tom drugi sadrži izvorne epizode:

1. Tete d'Acier L'Aieul (1998.)

2. Dona Vicenta Gabriela de Rokha L'Aieule (1999.)

3. Aghora le Pere-mere (2002.)

4. Sans Nom, le dernier Méta-Baron (2004.)

Izdavač: Fibra, 2007.

Cijena: 250 kuna