Whatever

Mlaćenje. Četrnaestogodišnji Michael Kalogris proveo je tri tjedna u bolnici u Long Islandu oporavljajući se od unutarnjih povreda koje je zadobio tijekom ''Paklenog tjedna'' i obreda inicijacije za srednjoškolsko bratstvo Omega Gamma Delta. Od svoje buduće braće primio je ''atomsku bombu'': rekli su mu da digne ruke i drži ih iznad glave dok su ga oni okruživali i udarali ga šakama u trbuh i leđa.

Izlaganje hladnoći. Jedne zimske noći, stariji članovi bratstva za koje se kandidirao odveli su Fredericka Bronnera, studenta 3. godine iz Kalifornije, u brda nacionalnog parka na visinu od 1000 metara, 15 kilometara daleko od prvih kuća. Ostavili su ga tamo da sam pronađe put kući. Debeli Freddy, kako su ga zvali, koji je na sebi imao samo tanku majicu i hlače, tresao se na ledenom vjetru i hodao, sve dok se nije shrvao niz strmu liticu i slomio nekoliko kostiju te ozlijedio glavu. S obzirom da zbog ozljeda nije mogao ići dalje, predao se tamo i umro od smrzavanja.

Žeđ. Dva studenta prve godine s Državnog sveučilišta Ohio našli su se zatočeni u ''tamnici'' kuće svog potencijalnog bratstva nakon što su prekršili pravilo koje je zahtijevalo da svi kandidati za ulazak u bratstvo puze po podu blagovaonice prije jela. Kad su ih zaključali u spremište, davali su im samo slanu hranu skoro dva dana. Nisu im dali ništa za piti osim dvije plastične čaše kako bi mogli sakupljati vlastiti urin.

Jedenje odvratne hrane. U kući bratstva Kappa Sigma Sveučilišta Južna Kalifornija, jedanaestorici kandidata iskočile su oči kada su vidjeli kako odvratan zadatak stoji pred njima. Jedanaest komada sirove jetre ležalo je na stolu. Debele je šnite natopljene uljem trebalo progutati cijele, svaki kandidat jednu. Daveći se i povraćajući, Richard Swanson tri je puta neuspješno pokušavao progutati svoj komad. Odlučan da uspije, napokon je ugurao uljem natopljeni komad mesa u grlo gdje je zapeo, i unatoč svim pokušajima da ga se izvadi, ubio Richarda.

Kažnjavanje. U Wisconsinu su kaznili studenta koji je zaboravio dio ritualnog napjeva kojeg su svi kandidati morali naučiti napamet. Morao je držati stopala ispod stražnjih nogu stolice na sklapanje dok je najdeblji član bratstva sjeo na nju i popio pivo. Iako nije ispustio ni glasa za vrijeme kažnjavanja, slomljene su mu kosti u oba stopala.

Prijetnje smrću. Kandidata za članstvo u bratstvo Zeta Beta Tau odveli su na plažu u New Jerseyu te mu naredili da iskopa ''vlastiti grob''. Nekoliko sekundi nakon što se pokorio naredbi da legne u iskopanu rupu, strane su se urušile te se ugušio prije nego su ga članovi bratstva uspjeli spasiti.

Odupirući se svim pokušajima ukidanja, odnosno suzbijanja, ova su se mučenja pokazala nevjerojatno otpornima. Vlasti, bilo da se radilo o kolonijalnoj vladi ili sveučilišnoj upravi, isprobali su prijetnje, socijalni pritisak, pravne korake, protjerivanje, podmićivanje i zabrane kako bi uvjerili grupe da uklone opasnosti i poniženja iz svoji obreda inicijacije. Ništa od toga nije uspjelo. Naravno, možda dolazi do promjena kada vlasti izbliza nadziru situaciju, no to je obično više privid nego stvarnost – grublja se mučenja odvijaju u uvjetima veće tajnosti sve dok ne nestane pritiska pa se ne moraju više skrivati.

U nekim su studentskim domovima sveučilišne vlasti pokušale ukinuti opasna mučenja tako što su ''Pakleni tjedan'' zamijenili ''Tjednom pomaganja'' u zajednici te tako što izravno nadziru obrede inicijacije. Bratstva lukavo izmiču takvim pokušajima ili im se doslovice fizički suprotstavljaju. Na primjer, nakon smrti Richarda Swansona na Sveučilištu Južna Kalifornija, rektor je objavio nova pravila prema kojima su sveučilišne vlasti morale ispitati sve zadatke za stupanje u bratstva prije nego što ih se moglo upotrijebiti, a osim toga naredio je da odrasli savjetnici budu prisutni prilikom obavljanja tih obreda. Prema jednom nacionalnom tjedniku, ''novi je pravilnik pokrenuo tako nasilne nerede da su se policija i vatrogasci bojali ući u studentski dom''.

Pomirivši se sa sudbinom, drugi su sveučilišni predstavnici odustali od zabranjivanja ponižavajućih aktivnosti koje se odvijaju tijekom ''Paklenog tjedna''. ''Ako je mučiteljski obred inicijacije univerzalna ljudska aktivnost, a sve ukazuje da je to tako, vjerojatno ga nećete moći uspješno zabraniti. Ako odbijete mogućnost da se odvija javno, vjerojatno ne možete ukinuti mučiteljeske obrede inicijacije!''.

No, što to čini mučiteljske obrede inicijacije toliko dragocjenima za ova društva? Zbog čega te grupe žele izbjeći, izigrati ili boriti se protiv svakog pokušaja zabrane ponižavajućih i opasnih elemenata njihovog obreda? Neki tvrde da se te grupe sastoje od psihičkih ili društvenih hulja čije poremećene potrebe zahtijevaju ozljeđivanje ili ponižavanje drugih. Međutim, ne postoje dokazi koji podupiru ovo gledište. Istraživanja koja su se bavila oobinama ličnosti članova bratstva, na primjer, pokazala su da su oni čak malo i zdraviji od ostalih. Isto tako, brastva su poznata po svojoj spremnosti da sudjeluju u korisnim projektima za opće dobro zajednice u kojoj žive. Ono što, međutim, nisu spremni učiniti jest zamijeniti obrede inicijacije ovim projektima. Jedno je istraživanje provedeno na Sveučilištu Washington pokazalo da je, među bratstvima koja su sudjelovala u istraživanju, većina imala neki oblik ''Tjedna pomaganja'', ali da je ta tradicija postojala uz ''Pakleni tjedan''. Samo u jednom slučaju takva je aktivnost bila izravno vezana uz obrede inicijacije.

Postoji dojam da su mučitelji koji sudjeluju u obredu inicijacije inače normalni pojedinci koji su psihološki stabilni i imaju razvijenu socijalnu svijest, no koji postanu nenormalno grubi kao grupa samo u određenom periodu, neposredno prije primanja novih članova u društvo. Dokazi, dakle upućuju na to da je sam obred glavni krivac. Sigurno postoji nešto u njegovoj surovosti što je grupi bitno. Ta grubost mora imati neku funkciju zbog koje se društvo neumorno bori da je zadrži. Koja je to funkcija?

Moguće je da je odgovor u rezultatima istraživanja koje je malo poznato krugovima izvan socijalne psihologije. Dvojica tada mladih znanstvenika, Ellit Aranson i Judson Mills, odlučili su provjeriti svoju tezu da ''osboe koje prođu kroz mnogo muke i boli kako bi nešto potigle, to cijene više nego osobe koje su postigle isto uz minimum uloženog truda.'' U trenutku inspiracije, zaključili su da je najbolje mjesto da provjere svoju tezu obred inicijacije. Otkrili su da su studentice koje su morale proći kroz vrlo ponižavajući obred inicijacije kako bi mogle pristupiti grupi za raspravu o seksu bile uvjerene da su njihova grupa i njezine rasprave neizmjerno vrijedne, iako su Aronson i Mills uvježbali druge članice grupe da budu ''dosadne i bezvrijedne'' koliko god je to moguće. Druge studentice koje su prošle kroz mnogo blaži obred inicijacije ili uopće nisu prošle kroz takav obred, imale su mnogo manje pozitivno mišljenje o ''bezvrijednoj'' grupi kojoj su se pridružile. Dodatno je istraživanje donijelo iste rezultate, a u tom su istraživanju studentice morale izdržati bol, umjesto poniženja kako bi pristupile grupi. Što je studentica primila više električnih šokova kao dio obreda inicijacije, to se kasnije više uvjerila da njezina grupa uključuje aktivnosti koje su zanimljive, pametne i poželjne.

Prema tom istraživanju vrlo je lako zaključiti zbog čega ta mučenja imaju smisla. No, jesu li opravdana, to može samo svatko za sebe prosuditi. (esava)